Posljednjih sam godina često znao reći svojim prijateljima Europljanima: “I tako, nije vam se sviđao svijet u kojem je Amerika imala previše moći? E pa da vidimo koliko će vam se svidjeti svijet u kojem Amerika ima premalo moći – jer dolazi u kino u vašem susjedstvu.”

Da, od glavnog pobjednika Drugoga svjetskog rata koji je svima dijelio oružje i margarin Amerika se tijekom Hladnog rata pretvorila u jednu od dvije supersile, zatim nakon Hladnog rata u prijeko potrebnu silu, a danas je “štedljiva supersila”. Amerikanci, naviknimo se, jer to nam je novi nadimak. Američki pacifisti ne trebaju se brinuti zbog “ratova na stranom teritoriju”. To više nećemo raditi. Danas si ne možemo priuštiti invaziju na Grenadu. Od samog početka recesije 2008. godine bilo je jasno da se u Americi mijenja značenje pojma “vođa”, kako u političkom, tako i u poslovnom smislu. U razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata biti vođa značilo je davati stvari ljudima. Danas i u idućih desetak godina biti vođa u Americi će značiti uzimati stvari ljudima. I sto posto je sigurno da će američki politički vođe, s obzirom na to da će vlastitim glasačima morati uzimati sve više stvari, okrenuti leđa ratovima na stranom teritoriju i pokušati uštedjeti na području vanjskih poslova. Vanjska i sigurnosna politika zakašnjeli su pokazatelji. Mnoge druge stvari režu se prije njih. No rezovi sigurno slijede i već ih čujemo u upozorenjima ministra obrane Roberta Gatesa. A američka preobrazba u štedljivu supersilu zasigurno će se odraziti na ostatak svijeta. “Štedljiva supersila: Amerika kao globalni vođa u razdoblju bez novca” (The Frugal Superpower: America’s Global Leadership in a CashStrapped Era) naslov je nove knjige mog mentora i prijatelja Michaela Mandelbauma stručnjaka za vanjsku politiku sa sveučilišta Johns Hopkins. Knjige koja izlazi u pravo vrijeme. Mandelbaum primjećuje: “Godine 2008. svi su oblici vladinih mirovina te zdravstvo (uključujući Medicaid) činili oko četiri posto ukupnih davanja američke vlade.” Kako danas stvari stoje, a generacija rođenih nakon Drugoga svjetskog rata počinje pritiskati zdravstveni i socijalni sustav, do 2050. godine “na njih će odlaziti gotovo 18 posto svega što Sjedinjene Američke Države proizvedu”.To, povrh svih troškova izlaska iz trenutne recesije, “bitno će preinačiti javni život u Sjedinjenim Američkim Državama, pa stoga i vanjsku politiku naše zemlje”. U posljednjih 70 godina, kako u međunarodnim odnosima, tako i na domaćem terenu, riječ koja nas je najbolje određivala bila je “više”, smatra Mandelbaum. “Određujuća činjenica vanjske politike u drugom desetljeću 21. stoljeća i kasnije bit će manja.” Kad jedinu svjetsku supersilu pritisne ovoliki dug, vlastiti i prema drugima, svi će to osjetiti. Kako?

Teško je predvidjeti. Ali sigurno znam da je jedinstvena i najvažnija značajka američke vanjske politike u posljednjem stoljeću bila obuhvatna opskrba javnim dobrima (otvorenim morima, slobodnom trgovinom, protuterorizmom i blokadama) američkih diplomata te mornarice, zrakoplovstva i kopnene vojske koja je donijela dobrobit ne samo nama već i mnogim drugima. SAD kao globalna sila bio je ključan za održavanje globalne stabilnosti i predvodio je svijet posljednjih 70 godina. Ta uloga neće u potpunosti nestati, ali će se zasigurno ograničiti. Mnoge velike sile na taj su se način povukle s položaja svjetskog vođe, na primjer, Velika Britanija. No kako kaže Mandelbaum: “Kad Velika Britanija više nije mogla pružiti svijetu vodstvo, Sjedinjene Američke Države preuzele su tu ulogu. Sada nijedna zemlja nije spremna zamijeniti SAD, pa bi gubitak mira i prosperiteta mogao postati i veći nego što je bio kad se Velika Britanija povukla.” Konačno, Europa je bogata, ali je slabić. Kina je bogata na nacionalnoj razini, ali iznimno siromašna kad se gleda po glavi stanovnika te će stoga i dalje ostati usredotočena na sebe i regiju. Rusija sa svojim zalihama nafte može prouzročiti probleme, ali neće preuzeti ulogu sile. “Dakle, svijet će postati nesređeniji i opasniji”, predviđa Mandelbaum. Kako ublažiti ovaj trend? Mandelbaum se zalaže za tri koraka: prvo, Amerikanci se moraju vratiti na održiv put gospodarskog rasta i reindustrijalizacije, uza sve žrtve, naporan rad i politički konsenzus koji to zahtijeva. Drugo, moramo odrediti prioritete. Cijelo jedno stoljeće uživali smo u tome što smo na području vanjske politike mogli dobiti i ono ključno, kao i ono poželjno. Primjerice, pretpostavljam da bi s neograničenim ljudstvom i novčanim sredstvima Amerika mogla uspjeti u Afganistanu.No je li nam to nužno? Zasigurno jest poželjno, ali je li ključno? Konačno, moramo srediti vlastitu bilancu i oslabiti bilancu naših neprijatelja, a najbolji način da se do toga dođe je uvesti više porezne stope na naftu. Amerika će tek naučiti vrlo tešku lekciju: kratkoročno, posuđivanje će vam donijeti prosperitet, ali ne i dugoročnu geopolitičku moć. Ona zahtijeva pravi i rastući ekonomski stroj. A naš je kratkoročni prosperitet došao kraju. Nekada se moglo ozbiljno razmišljati o američkoj vanjskoj politici bez ozbiljnog razmatranja gospodarske politike. I to vrijeme je prošlo. Zadužena Amerika neće se više moći sokoliti – ili je pritom nitko neće shvaćati ozbiljno.

Thomas L. Friedman