Obećanja o eri robota, o kojoj se s entuzijazmom izvještava u medijima i svijetu tehnologije, proriču nam budućnost u kojoj su naši životi poboljšani zahvaljujući novim prijateljima sačinjenim od metala, žice, tranzistora i nadahnutima umjetnom inteligencijom.

Ti će nam strojevi pomagati u njezi oboljelih od Alzheimera, poučavanju djece s poremećajima u ponašanju i omogućiti nam da iz daljine obavljamo uredske poslove. Spoj umova čovjeka i računala, znan kao singularnost, među tehnološkim svećenicima u Silikonskoj dolini počeo je dobivati vjerske tonove. Ostali nisu toliko sigurni da su ta obećanja pozitivna stvar. “Sama ideja umjetne inteligencije daje nam pokriće koje nam omogućuje da izbjegnemo odgovornost, pretvarajući se da strojevi mogu preuzeti sve više ljudskih obveza”, napisao je u “The Timesu” Jaron Lanier, autor knjige “Ti nisi uređaj” (You Are Not a Gadget). Lanier, koji nosi titule kao što su “partner dizajner” u Microsoftu ili “gost inovator” na sveučilištu, upozorava da razmišljanje o robotima kao sebi srodnim stvorenjima umjesto kao o oruđu “preoblikuje osnovne pretpostavke naših života na način koji vodi u pogrešnom smjeru i koji je u konačnici štetan”. Nova generacija robota omogućuje radnicima da budu na dva mjesta istovremeno, izvještava “The Times”. Ti mobilni uređaji, znani i kao teleprisutni roboti, obično imaju ekran na mjestu glave i kotače kojima ih korisnik iz daljine pokreće po prostoriji. Neki liječnici koriste ih za pregled pacijenata iz daljine. Menadžeri ih koriste kako bi bili na sastancima kad su na putovanju ili da pronađu dokument u kalifornijskom uredu kad su, primjerice, u Torontu. Premda neki kažu da im ti strojevi omogućuju održavanje “međuosobnih veza” tijekom sastanaka i da komuniciraju s ljudima kao da su u istoj prostoriji, nisu svi u to uvjereni. “Sve je to u redu, ali to su smicalice”, “The Timesu” je izjavio Michael Arrington, osnivač i urednik internetske stranice za tehnološke novosti TechCrunch.

Iako sada većinu godine provodi u Seattleu, a internetskom stranicom u Silikonskoj dolini upravlja iz daljine, kaže da bi razmotrio robota kao senzaciju, možda za intervju, ali ne i za upravljanje tvrtkom. “Možda se mogu kretati svuda, ali ne vide stvarno što se događa”, rekao je. Na praktičnoj razini, ako roboti koji nam sad ulaze u učionice postanu jednako popularni na području obrazovanja kao što su to postale ostale računalne tehnologije, John Markoff nedavno je u “The Timesu” napisao da će roditelji početi postavljati pitanja koja prelaze zabrinutost glede etike i praktičnih stvari: “Shvaća li ovaj robot doista moje dijete? Je li njegov stil poučavanja ispravan za potrebe mog sina, talente moje kćeri?” “The Times” je pisao kako je prema ispitivanjima provedenima u San Diegu robot RUBI, u tenisicama i s ekranom na mjestu torza, s mehaničkim rukama i četvrtastom glavom, uspješno poučavao djecu. No došlo je i do nekih neočekivanih problema. Kad je prvi put ušao u učionicu, djeca su nahrupila na RUBIja, a do kraja dana su mu dvojica dječaka iščupala ruke. “Problem s autonomnim uređajima je što su ljudi tako nepredvidljivi, osobito djeca”, “The Timesu” je izjavila Corinna E. Lathan, izvršna direktorica tvrtke CosmoBot iz Marylanda, koja izrađuje robote na daljinsko upravljanje za pomoć u terapiji djece s poremećajem u razvoju. “Nemoguće je predvidjeti što se sve može dogoditi.”

Tom Brady

Komentare šaljite na nytweekly@nytimes.com