Vojnici nove Libijske državne vojske još uvijek ne marširaju i ne postrojavaju se u pravilne formacije. Neki se javljaju na mobitel kad bi trebali primati naredbe, neki, pak, puše usred vježbi. “Nećete tu vidjeti stvarno dobru vojsku”, komentira vježbu general Abdul Majid Fakih, koji je u vrijeme Gadafijeve vladavine predavao na vojnoj akademiji, a kasnije emigrirao. “Tek počinjemo sa stvaranjem vojske.”

Libija nikad dosad nije imala pravu profesionalnu vojsku koja nije osobna alatka kralja ili diktatora ili koju namjerno oslabljuju i dijele kako bi izbjegli državni udar. Za novu je prijelaznu vladu izgradnja vojske, temelja moderne države, možda najteži i najvažniji zadatak. Samo će cijenjena vlada moći uvjeriti ili prisiliti sukobljene i naoružane paravojne jedinice diljem zemlje da se razoružaju i okupe pod jedinstvenim vodstvom.Taj je izazov osobito bio očit prošloga mjeseca, kad je paravojna jedinica iz grada Zintana bez pomoći vojske uhvatila Seifa alIslama Gadafija, sina pukovnika Gadafija, a kasnije ga nije htjela predati središnjoj vlasti. Vojska nastoji izgraditi poštovanje održavnjem vojnih smotri diljem zemlje. No čak i dužnosnici novih vojnih snaga ističu da teško grade privrženost i divljenje naroda prema vojsci te da teško dokidaju stare nepotističke navike te sklonost bilo kojem diktatoru. Novoj vojsci, koja je okupila nekoliko tisuća pripadnika, među kojima su i mnogi vojnici koji su napustili Gadafijevu vojsku, trebaju vojarne, uniforme, vozila, čizme, radiouređaji, pa čak i baterijske svjetiljke. Vojsku u gradovima okupljaju odbori, slijedeći model raznorodnih paravojnih skupina koje su sudjelovale u ratu protiv diktature, a zabrinjava činjenica da paravojne jedinice diljem zemlje već sad ne žele slušati naredbe vojske. U svojoj je prvoj misiji vojska nedavno poslala 100 vojnika u Al Mayu, selo zapadno od Tripolija, kako bi razdvojili dvije sukobljene paravojne jedinice i ponovno zauzeli staru vojnu bazu.

Vlast je pohvalila njihov uspjeh u dogovaranju probnog primirja između dviju zaraćenih paravojnih jedinica, koje je postignuto nakon četiri dana borbe i najmanje trinaest poginulih. No paravojna jedinica iz Zawiye prekršila je obećanje i nije oružje ostavila kod kuće te je u znak otpora blokirala glavnu cestu zapadno od vojne baze. Pripadnici paravojne jedinice kažu da se odande ne miču, a vojska, pak, ostaje u vojnoj bazi te se vanjski zidovi čak svježe boje u bijelu boju. “Ne možemo im reći da predaju oružje”, ističe zapovjednik Hakim el-Agouri iz Al Maye. “Dokle god je takvih koji neće predati oružje, stabilnosti u Libiji neće biti.”Diederik Vandewalle, stručnjak za Libiju s Koledža Dartmouth u New Hampshireu, kaže da će nova vojska teško ispuniti “prvi preduvjet svake moderne države, a to je monopol nad nasiljem”. “U vojnike morate ucijepiti osjećaj nacionalnog identiteta, a taj identitet mora biti na državnoj razini. No pripadnici paravojnih jedinica identitetom su vezani uz svoju skupinu i grad.” I Abdel Hakim Belhaj, vojni zapovjednik za područje Tripolija, vidi u čemu je temeljni problem. “Ne možemo imati vojsku kojom upravljaju osobni interesi. Vojska koja nama treba mora biti profesionalna i odana.” Predstavnici civilne uprave ističu da bi se paravojne jedinice trebale razoružati u sljedećih nekoliko tjedana, no vojni dužnosnici kažu da će to potrajati nekoliko mjeseci. General Fakih kaže da vojska priprema “brojne planove” za razoružanje paravojnih jedinica, a vrlo će vjerojatno sve planove morati iskoristiti. Ali Dow Mohammed, zapovjednik paravojne jedinice iz Zawiye, kaže: “Vijeće Zawiye odlučit će što ćemo s oružjem. Ovdje smo da održavamo mir.”

Clifford Krauss