Hrabrost je osobina koja se cijeni. Međutim, tek se odnedavno hrabrost sustavno proučava s ciljem da se odredi njezina bit, granice, porijeklo, kako se očituje i zašto nam je toliko draga.

“Hrabrost je osobina odličnih”, piše George Kateb, stručnjak za političku teoriju sa Sveučilišta Princeton. “Ponajgora je sramota da vas netko nazove kukavicom.”Platon i mnogi drugi drže da se hrabrost najviše očituje u borbi, u figuri hrabrog vojnika koji se pod kišom metaka vraća po ozlijeđenog suborca.Međutim, prema riječima Kateba, ako hrabrost svoj najviši oblik dobiva u ratu, ta osobina paradoksalno postaje nemoralna, oplemenjujući krvoproliće pod pretpostavkom da se plemenitost ljudi može otkriti tek u borbi. Spisateljica i društvena kritičarka Marilynne Robinson istaknula je da hrabrost “ovisi o definiciji unutar kulture”. “Ako se u određenoj kulturi veliča vjersko mučeništvo, ondje će biti mučenika.”Stanley Rachman sa Sveučilišta u Britanskoj Kolumbiji s kolegama je proučavao padobrance koji se pripremaju za prvi skok.Istraživanjem su odredili tri skupine ljudi: prirodno neustrašive koji su skočili bez oklijevanja, plašljive koji nisu mogli skočiti jer su se bojali, i one koji su fiziološki reagirali poput plašljivih, ali su se ponijeli poput neustrašivih i na kraju skočili. Ove posljednje Rachman je opisao kao hrabre, ocrtavši hrabrost “kao ponašanje koje prkosi iskustvenom strahu”. Time je pojam hrabrosti “demilitariziran” i osobina je svih koji učine nešto čega se boje. Peter Muris sa Sveučilišta Erasmus u Rotterdamu i njegovi kolege proveli su istraživanje među 320 djece u dobi od osam do trinaest godina i otkrili da djeca također hrabrost povezuju s pobjeđivanjem straha, a preko 70 posto njih izjavilo je da su hrabro postupili u nekim situacijama, spomenuvši čak i krađu iz majčine torbice. Joel Berger, biolog s Instituta za zaštitu životinjskog svijeta u Montani, također razlikuje životinje koje odvažno postupaju zato što nemaju iskustva i one koje su svjesne opasnosti koju situacija nosi, ali svejedno se upuste u nju.

Prisjetio se situacije kad je s kolegama imobilizirao mladog bizona kako bi mu uzeli uzorak krvi, a kad su se vratili, pored njega je stajao odrasli bizon i nije im dao da mu priđu.“Znao je da smo ga mogli napasti, a nisu bili u srodstvu”, kaže Berger. “Za mene je to hrabar čin, gotovo herojski.”Yadin Dudai, neurobiolog s Weizmannova znanstvenog instituta u izraelskom Rehovotu, i njegovi kolege snimali su mozak ljudi koji su imali strah od zmija. Dok im je uređaj snimao mozak, ispitanici su mogli odabrati žele li da im se kutija u kojoj je bila zmija približi ili da ostane na određenoj udaljenosti. Kod onih ispitanika koji su potisnuli strah i signalizirali da se zmija smije približiti aktivirao se subgenualni prednji cingularni korteks. Te su živčane stanice zaslužne za prepoznavanje i potom blokiranje straha, dijelom time što ublažavaju djelovanje amigdale, odavno poznatog središta straha.Zašto onda ne bi trajno ukinuli reakciju mozga na strah? Priča o S.M., ženi kojoj je rijetka genetska bolest uništila amigdalu, očit je dokaz o lošem ishodu takve priče.Prema opisu Justina Feinsteina, kliničkog neuropsihologa sa Sveučilišta u Iowi, i njegovih kolega u časopisu Current Biology, pacijentica S.M., u svakom drugom pogledu zdrava žena, nesposobna je za strah.Tvrdila je da se boji zmija i pauka, ali kad su je odveli u trgovinu s kućnim ljubimcima, nije mogla dočekati da ih primi u ruke. Prikazali su joj isječke horor filmova tijekom čega nije pokazala nimalo straha. S.M. noću sama šeta opasnim četvrtima, prilazi sumnjivim neznancima i nekoliko su joj puta prijetili smrću.“Radi se o ženi koja se stalno dovodi u opasnost”, kaže Justin Feinstein. “Da ima milijun takvih, svijet bi se pretvorio u kaos.”

Natalie Angier