U proteklih 20 godina Srbija je ostala bez 98 tvornica, što je njezinu industriju srozalo na razinu iz 1961. godine. Njezina industrija dosegla je najveću razinu 1989. godine kada je u njoj radilo 920 tisuća ljudi, dok je sada ta brojka pala na jednu trećinu, odnosno 374 tisuća radnika. Kao glavni razlog kraha industrijske djelatnosti navodi se promjena vlasničke strukture, odnosno privatizaciju u kojoj je nestalo 70 tvornica koje su zapošljavale oko 5000 radnika, dok je u preostalima njihov broj bio čak i dvostruko veći.

Mnoge tvornice bagatelno su prodane srpskim tajkunima, koji su povlašteno došli do velikog kapitala, ali se nisu pokazali doraslim za vođenje velikih industrijskih sustava, a što je dovelo do gašenja proizvodnje. Sada ponovno traže potporu države kako bi spasili dio kupljene imovine. Takav apel prema vladi i njezinim ministarstvima gotovo svakodnevno dolazi iz kluba Privrednik, čiji su članovi svojedobno najbogatiji srpski biznismeni. Kako ni država nema sredstva u proračunu prisiljeni su prodavati kupljenu imovinu, a neki su, poput Rodoljuba Draškovića, počeli napuštati zemlju. Zoran Drakulić, vlasik East Pointa morao je prodati većinski udjel stranim investicijskim fondovima, a Đorđiju Nicoviću je Agencija za privatizaciju uzela tekstilnu industriju Niteks i prodala je talijanskom Benettonu. Državnu pomoć zatražio je i Toplica Spasojević, vlasnik kompanije ITM, no porezni obveznici se sve više gnušaju ideje da spašavaju biznismene koji su se pokazali nesposobnima za rentabilno poslovanje.

Sadašnja razina industrijske proizvodnje manja je i u uspordbi s 1998. godinom, razdobljem nakon višegodišnjih sankcija. Samo je u šest industrijskih grana sada proizvodnja veća u usporedbi sa spomenutim razdobljem. Proizvodnja u prehrambenoj industriji je porasla 8,3 posto, duhanskoj za 28,2, proizvodnja gume i plastike za 0,4, osnovnih metala za 51,4, električnih strojeva za 1,5 i namještaja za 2,2 posto. Proizvodnja u metalskom sektoru zabilježila je najveći rast zahvaljujući smederevskoj željezari koju je 2003. kupila američka kompanija US Steel. Njezinim ulaganjenjem pokrenute su dvije visoke peći, pa je željezara postala najveći pojedinačni izvoznik, koja je do 2008. godine, prije globane ekonomske krize, sudjelovala s 13,1 posto u ukupnom srpskom izvozu.
Iako se razdoblje u kojemu je obavljena promjena vlasničke strukture smatra ključnim za pad industrijske proizvodnje prvi znaci njezina “gubljenja daha” registrirani su početkom 1980. godine, odnosno u vrijeme kada je tadašnja savezna država bankrotirala, jer nije mogla redovito srevisirati inozomne dugove.

Prema ocjeni ekonomskog stručnjaka Dragovana Milićevića gospodarstvu i tržištu je poslan lažni signal o neisplativosti ulaganja u industrijsku proizvodnju, a naglasak je bio na uslužnom sektoru. Vremenom se pokazalo kako je takva odluka bila pogibeljna za srpsku industriju, koja sada nema kapitala za obnovu.

Izvozom na začelju Europe

Drastičan pad industrijske proizvodnje negativno se odrazio na izvozne mogućnosti Srbije, koja se, u tom pogledu, nalazi na europskom dnu. Prema istraživanju koje je obavio Goran Nikolić iz Centra za novu politiku lanjski srpski izvoz iznosio je 7,6 milijardi eura, što je 1030 eura po stanovniku. U tom pogledu iza Srbije se nalaze samo Crna Gora s 553 i Albanija s 417 eura.