Na kraju ove godine predstavnici 170 nacija koje su potpisnici Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama sastat će se u Kopenhagenu za, nadaju se posljednje, pregovore o novim međunarodnom odgovoru oko globalnog zagrijavanja i klimatskih promjena.

Ako pregovori budu uspješni, središnja točka njihovih napora bio bi globalni sporazum o tome kako smanjiti štetne stakleničke plinove, za koliko i kada. Sporazum bi stupio na snagu 2012., kada istekne trenutačni Sporazum iz Kyota. Istraživanja u McKinseyu o učinkovitosti i cijeni više od 200 mehanizama za smanjivanje emisija ugljičnog dioksida – od veće učinkovitosti automobila do nuklearne energije, poboljšane izolacije u zgradama i boljeg upravljanja šumama – sugeriraju da jedino zajedničko globalno djelovanje može osigurati razine za koje zajednica znanstvenika tvrdi da su potrebne kako bi se izbjegle katastrofalne posljedice klimatskih promjena. Naša detaljna analiza, provedena u 21 zemlji i regiji kroz dvije godine, sugerira da svaka regija i sektor moraju odigrati svoju ulogu. Ako to nije dovoljno zastrašujuće razmotrite ovo: ako odgodimo poduzimanje mjera za makar nekoliko godina vjerojatno nećemo doseći potrebne ciljeve, čak ni s privremenim padom emisija ugljičnog dioksida koji će biti posljedica kratkoročno smanjene ekonomske aktivnosti. Dobra vijest je da možemo postići ono što je potrebno, možemo si priuštiti da to napravimo i možemo to sve napraviti bez da ograničimo rast. Najnovija verzija McKinseyeve krivulje troškova smanjivanja ugljičnog dioksida identificira prilike da se do 2030. stabilizira emisije na razinama iz 1990., to jest 50 posto ispod linije trenda “sve po starom”. Provođenje tih smanjivanja stajalo bi otprilike 200-350 milijardi eura godišnje do 2030. – manje od jedan posto predviđenog globalnog BDP-a u 2030. Ukupno gotovinsko financiranje bi iznosilo 530 milijardi eura do 2020. – manje nego cijena trenutačnog američkog plana za spašavanje financijskog sektora – i 810 milijardi eura do 2030., što je sasvim unutar granica onoga što financijska tržišta mogu podnijeti.

Investiranje
I nacije u razvoju i nacije koje su već razvijene moraju investirati u smanjivanje emisija. Ali velik dio tih investicija kao posljedicu ima korištenje manje energije, i prema tome smanjene troškove za energiju. Postizanje uspjeha u energetskoj efikasnosti ključno je i za sigurnost klime i za sigurnost energije – a temelji se na dobro znanom setu političkih signala i setu tehnologija koje su se dokazale. Ništa od toga ne smanjuje rast niti ne povećava cijene enrgije, a dio toga potencijalno stimulira rast. Slično tome, globalna promjena na nov, bolje raspodjeljen energetski sektor – s više obnovljive energije i pametnijom mrežnom infrastrukturom – mogla bi biti od koristi za rast.

Produktivnost
Osigurati da se sve ovo dogodi zahtjeva pomicanje prema novom modelu za osiguravanje da smo na globalnoj razini produktivniji s ključnim resursima koje već dugo uzimamo zdravo za gotovo. Do one mjere do koje investiramo diljem sektora i regija kako bi poboljšali našu produktivnost ugljičnog dioksida (BDP po emisiji jedinice ugljičnog dioksida), oslabit ćemo ograničenja koja zagađivanje okoliša stavlja na globalni rast. Poboljšavanje produktivnosti CO2 zahtijeva poboljšavanje produktivnosti Zemlje. Šume i biljke uklanjaju CO2 i potencijalno mogu biti odgovorne za više od 40 posto prilika za smanjivanje ugljičnog dioksida od sada do 2020. Bez pažljivog upravljanja tropskim šumama – od kojih 90 posto raste u državama u razvoju koje su pod pritskom da raskrče tlo za druge ekonomske svrhe – ne možemo ostvariti naše globalne ciljeve za smanjene emisije ugljičnog dioksida. Pomaganje poljoprivrednicima koji uzgajaju soju , uzgajivačima palminog ulja i stočarima od Brazila do jugoistočne Azije da produktivnije iskorištavaju zemlju, čime bi se smanjio pritisak na tropske šume, mora biti sasavni dio rješenja.

Zaštita voda
Ako je potrebna povećana poljoprivredna produktivnost isto vrijedi i za poboljšano upravljanje vodom. S obzirom da poljoprivreda koristi 70 posto svjetskih zaliha vode, sveukupan pristup klimatskoj sigurnosti morat će uključivati bolje upravljanje vodom, bolje integrirano upravljanje zemljom i reforme poljoprivrednih tržišta. Naša istraživanja sugeriraju da se godišnji rast u produktivnom korištenju vode mora povećati s 0,3 posto na više od tri posto u desetljećima koja dolaze. Drugim riječima, resursi i politike ovise jedni o drugima. Prelazak na model u kojemu se razine emisija ugljičnog dioksida i rast kreću u suprotnim smjerovima – ono što nazivamo ekonomijom nakon ugljičnog dioksida – mogao bi započeti sa sporazumom u Kopenhagenu da se smanji količina ugljičnog dioksida u zraku. Ali on može uspjeti jedino ako sada počnemo s naporom da se produktivnost prirodnih resursa poveća na široj i bolje integriranoj osnovi. Ako namjeravamo postići potrebne razine produktivnosti moramo razviti integriran globalni okvir koji prepoznaje međusobne ovisnosti resursa.

® Project Syndicate, 2009.

Jeremy Oppenheim, Eric Beinhocker

Jeremy Oppenheim je direktor Posebne inicijative za klimatske promjene na institutu McKinsey. Eric Beinhocker je viši suradnik na McKinseyu.

Građevinska industrija

‘Povjerenje investitora gradi se poštivanjem obveza, kvalitetom izvedbe i dobrom komunikacijom’

promo

HEP – čuvar industrijske kulturne baštine Hrvatske

Outsourcing

Prebacivanje prljave proizvodnje
Razvijena nacija ne može ostvariti ciljeve smanjenja emisija CO2 tako što ‘outsourca’ svoju najprljaviju proizvodnju zemlji u razvoju, a zemlja u razvoju ne može ostvariti svoje ciljeve tako što će posjeći šume kako izgradila tvornice ili proširila slabu poljoprivredu.

Jačanje ekonomije
Kako bi ojačale ekonomije nakon rezanja emisija CO2 države će morati prepoznati svoju međusobnu ovisnost, ojačati globalnu koordinaciju politika o resursima i prilagoditi se novim, više zavisnim modelima suverenosti.

Nova prilika
U Kopenhagenu je prilika da se započne stvarati neke od novih modela zajedničkog djelovanja na osnovu kojih možemo izgraditi ekonomiju nakon ugljičnog dioksida.