EN DE

Spas od religijskog konformizma

Autor: The New York Times
27. lipanj 2010. u 22:00
Podijeli članak —

Te dvije žene možda jesu prekrivene velom. I religiozne. Ali probajte im reći da ne mogu ući u bar Sheik Ali.Njih dvije, Nelly Rafat (52) i Magda elGindy (52), prijateljice su iz djetinjstva i vjeruju da, iako njihova vjera brani alkohol, ljudi smiju sami donositi odluke o vlastitom životu.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

To ovdje nije uobičajen stav. No, one sjede, jedu, uživaju bez osjećaja krivnje u zadimljenom, skromnom malom baru. “Ako netko želi piće, to se mene ne tiče” kaže Nelly, a Magda kima glavom. U javnom životu Aleksandrije i čitavog Egipta vlada pritisak da treba barem djelovati pobožno. A više od svega, naročito to vrijedi za žene, treba se kloniti alkohola, naročito u lokalu prepunom muškaraca. No, ne žele svi tako živjeti. Pogotovo ovdje u Aleksandriji, gradu koji je okrenut svijetu. Povijest nije mazila ovaj grad pa se antičko središte znanja polako pretvorilo u trošnu, prenapučenu mediteransku metropolu. Međutim, koliko god konzervativne društvene sile bile jake u današnjem Egiptu, Aleksandrija ne može okrenuti leđa prošlosti u kojoj su raznolikost i tolerancija bile jače od konformizma i tradicije. Stara Aleksandrija koju je izgradio Aleksandar Veliki u 19. stoljeću je ukinula groblja za sve građane i uvela odvojena groblja za muslimane, židove, kršćane i “slobodne mislioce”. Ti su dani još uvijek urezani u kolektivno pamćenje, čak i onima koji su premladi da bi se sjećali francuskih i grčkih krojača, kuhara Talijana i Židova kao velike, energične gradske zajednice. “Odrasli smo u rukama stranaca”, kaže Francis Zarif (33). “Zato volim ovdje živjeti. Zbog tog osjećaja koji su stvorili ljudi iz naše prošlosti, zbog humanosti.”Postoje dijelovi Aleksandrije u kojima stanovnici i dalje ustraju, ili ga barem nastoje oživjeti, u osjećaju znatiželje zbog svijeta koji nas okružuje, osjećaju tolerancije prema različitostima i prihvaćanja drugih.

Te dvije žene možda jesu prekrivene velom. I religiozne. Ali probajte im reći da ne mogu ući u bar Sheik Ali.Njih dvije, Nelly Rafat (52) i Magda elGindy (52), prijateljice su iz djetinjstva i vjeruju da, iako njihova vjera brani alkohol, ljudi smiju sami donositi odluke o vlastitom životu.

To ovdje nije uobičajen stav. No, one sjede, jedu, uživaju bez osjećaja krivnje u zadimljenom, skromnom malom baru. “Ako netko želi piće, to se mene ne tiče” kaže Nelly, a Magda kima glavom. U javnom životu Aleksandrije i čitavog Egipta vlada pritisak da treba barem djelovati pobožno. A više od svega, naročito to vrijedi za žene, treba se kloniti alkohola, naročito u lokalu prepunom muškaraca. No, ne žele svi tako živjeti. Pogotovo ovdje u Aleksandriji, gradu koji je okrenut svijetu. Povijest nije mazila ovaj grad pa se antičko središte znanja polako pretvorilo u trošnu, prenapučenu mediteransku metropolu. Međutim, koliko god konzervativne društvene sile bile jake u današnjem Egiptu, Aleksandrija ne može okrenuti leđa prošlosti u kojoj su raznolikost i tolerancija bile jače od konformizma i tradicije. Stara Aleksandrija koju je izgradio Aleksandar Veliki u 19. stoljeću je ukinula groblja za sve građane i uvela odvojena groblja za muslimane, židove, kršćane i “slobodne mislioce”. Ti su dani još uvijek urezani u kolektivno pamćenje, čak i onima koji su premladi da bi se sjećali francuskih i grčkih krojača, kuhara Talijana i Židova kao velike, energične gradske zajednice. “Odrasli smo u rukama stranaca”, kaže Francis Zarif (33). “Zato volim ovdje živjeti. Zbog tog osjećaja koji su stvorili ljudi iz naše prošlosti, zbog humanosti.”Postoje dijelovi Aleksandrije u kojima stanovnici i dalje ustraju, ili ga barem nastoje oživjeti, u osjećaju znatiželje zbog svijeta koji nas okružuje, osjećaju tolerancije prema različitostima i prihvaćanja drugih.

Ovaj mali bar jedno je od takvih mjesta, u kojem tolerancije i hladne Stelle (najpopularnijeg egipatskog piva, da ga ne bismo pomiješali s onim belgijskim) ima u izobilju. Nije teško doći do alkohola u Egiptu. No, ovakvih je kvartovskih lokala malo. “Dolazim ovamo radi povijesti, radi osjećaja lakoće”, priča jedan ginekolog dok pijucka pivo i puši lulu. Tek je prošlo 11 sati i opuštao se, kako kaže, “kao u Europi”. Ipak, nije nam htio otkriti svoje ime jer je , kaže, “vjerska struja ovdje jaka”.“Ja sam liječnik za žene”, kaže. “Nije dobro da dolazim ovamo.” Službeni naziv lokala je Cap d’Or. Prije 110 godina otvorili su ga Grci, prije reakcije Egipćana na desetljeća podjarmljivanja nakon čega su potjerali strance i nacionalizirali privatne posjede. U ranim su se danima u lokalu Sheik Ali okupljali intelektualci, umjetnici, glumci i kulturnjaci. Vojnici bi pili pivo s umjetnicima i drugim profesionalcima. To više i nije tako, iako je i dalje ostao mjesto u koje se ljudi odlaze odmoriti od društvenih pritisaka. “Težak je život izvan ovih vrata”, kaže Osama Tantawi (40), računovođa koji prepričava kako je prvi put posjetio bar Sheik Ali na svoj 21. rođendan. “Prednost ovog mjesta je ta što vas uspijeva odvojiti od života s one strane.”

Michael Slackman; Mona ElNaggar pridonijela izvještaju

Autor: The New York Times
27. lipanj 2010. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close