Nedavno je preminuo Richard Holbrooke, istaknuti američki diplomat koji je u Daytonu 1995. godine uspio rat na Balkanu dovesti kraju te Europi donijeti mir. Bili smo prijatelji, puno sam o njemu razmišljao i shvatio da se njegova smrt poklopila sa smrću tradicionalne diplomacije. Ne kažem da bismo Službu za vanjske poslove trebali raspustiti; čak se i iz transkripata koje je objavio WikiLeaks vidi da ondje rade pametni, sposobni i moralni ljudi.

Oni su nam i dalje potrebni. No ono značenje riječi diplomacija kojim se koristimo već stoljećima, a to su pregovori država s definiranim granicama koji služe stvaranju boljih odnosa i sporazuma, pomalo je stvar prošlosti. Glavni razlog te promjene leži u podacima koje mi je neki dan ustupio Jared Cohen, koji je radio u Ministarstvu vanjskih poslova prije nego što se zaposlio u Googleu. Naime, rekao mi je da se danas ljudi aktivno služe s preko 5 milijardi mobilnih telefona, a 2000. godine radilo se o brojci od tek 907 milijuna. Broj korisnika interneta u istom je vremenskom razdoblju porastao s 361 milijuna na preko 2 milijarde. Samo se u Pakistanu mobitelom danas služi preko 100 milijuna ljudi, a prije deset godina tek je 300.000 Pakistanaca imalo mobilni telefon. Utjecaj te nezaustavljive povezanosti, kako Cohen kaže, “razorno utječe na svaki državni poredak”. Diplomatske transkripte danas presreću mreže koje ne mare za granice i povjerljivost. Zbogom Potsdamu, Jati, Šangaju, Daytonu i ostalima. Čak 52 posto svjetskog stanovništva mlađe je od 30 godina, a granica između stvarnog i virtualnog svijeta, na kojoj ustraju oni stariji od 40 godina, za njih ne postoji. Kad ljudi slobodno žive u svijetu interneta, ne žele više biti zatočeni unutar fizičkih granica. To je prva važna lekcija koju smo naučili tijekom Arapskog proljeća. Internetska aktivnost mladih Tunižana, koji žive blizu Europe ali nisu bili ni blizu političkoj slobodi, probila je okvire tamošnje diktature koja se brzom pokretu otpora nije znala othrvati. Druga je važna lekcija da povezanost omogućuje bolju organizaciju, a tome niti jedan državni režim nije ravan. Najrevolucionarnija ideja našeg doba jest ta da tehnologija ljudima daje moć koju mogu iskoristiti u dobre i loše svrhe. Ta im moć daje snagu da prevladaju represiju, tragaju za pravdom, potraže liječničku pomoć, a možda čak i da nađu ljubav.

Međutim, i teroristi je mogu iskoristiti za nalaženje novih boraca, a diktatori za lociranje neprijatelja. I Iran i Sirija uložili su golema sredstva u ograničavanje povezanosti i nadzor aktivnosti na internetu. Njihova bešćutnost više nije ograničena samo na materijalni svijet, već i na virtualni. Jared Cohen u Googleu vodi novu jedinicu Google Ideas, koja se usmjerila na razvoje tehnologije koja će se iskoristiti u pozitivne svrhe. Temeljna je ideja okupiti ljude koji razumiju izazove današnjeg doba, što će nužno dovesti do važnih, iznimno korisnih posljedica. Meni to zvuči jako uvjerljivo. Jasno je da diplomati nisu ni blizu shvaćanja koliko bi im društvene mreže mogle biti korisne. Ako moć postane univerzalna i ako hijerarhijska slika međunarodnih odnosa, utemeljena na odnosima između država, više nema nikakve veze sa stvarnim odnosima ljudi u svijetu, onda je pravo pitanje koje si Ministarstvo vanjskih poslova i diplomatske službe trebaju postaviti sljedeće: Kako se možemo prilagoditi da nove sile preusmjerimo u povoljnom smjeru? Na komemoraciji za Richarda Holbrookea održanoj u Berlinu bivši je američki veleposlanik u Njemačkoj John Kornblum rekao: “Došla su nova vremena, stvoren je nov svijet u kojem je umreženost važnija od sklapanja sporazuma. Treba osmisliti nov oblik demokracije.” Novu diplomaciju osmislit će snage sljedećeg desetljeća. Holbrooke, recimo, nije loš primjer. On je uvijek gledao prema budućnosti i često diplomaciju uspoređivao s jazzom – kao stalnu improvizaciju na temu kojom se želi postići nov, skladan zvuk.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com