Popularna spisateljica Fanny Burney 1811. godine doznala je da ima rak dojke i podvrgnula se mastektomiji bez anestetika. Polegli su je na stari madrac, a lice joj prekrili tankom gazom kroz koju je pratila pokrete kirurga iznad sebe.

“Osjetila sam kirurški instrument kako opisuje krivulju i reže suprotno od smjera rasta, da se tako izrazim, dok se tijelo opiralo toliko snažno kao da je željelo suprotstaviti se i umoriti ruku kirurga koji je bio prisiljen mijenjati smjer s desna ulijevo”, poslije je napisala. “Ispustila sam vrisak koji je trajao neprestano tijekom cijele operacije i čudim se što mi još ne odzvanja u ušima.” Kirurg je odstranio veći dio dojke, no zatim je nekoliko puta morao zaći dublje da dovrši posao: “Nakon toga sam osjetila kako nož zadire u samu prsnu kost ? i struže! Sve se to odvijalo, a ja sam u tišini patila muku kakva se ne da opisati riječima.” Operacija je bila jeziva, ali Fannyno stvarno junaštvo izašlo je na vidjelo nakon nje. Umjesto da jednostavno ostavi sav taj užas iza sebe, ona je čvrsto odlučila zapisati sve što se dogodilo. A to se pokazalo stravično bolnim. “Ne danima, ne tjednima, već mjesecima nisam mogla govoriti o tom užasnom događaju, a da ga gotovo iznova ne proživim!” Šest mjeseci nakon operacije konačno je počela pisati svoj opis. Trebala su joj tri mjeseca da na papir prenese nekoliko tisuća riječi. Patila je od groznih glavobolja svaki put kad bi u ruke uzela pero i počela se prisjećati. “Ne usuđujem se uređivati tekst, ne usuđujem ga se čitati, toliko je bolno sjećanje”, priznala je. Ali dovršila ga je. Kao da je cijelu tu stvar smatrala nekom vrstom mentalnoga vojničkoga kampa ? mukotrpnim, ali nužnim iskušenjem ako je željela biti karakterna i hrabra osoba. Fannyna borba podsjeća nas da karakter nije samo pitanje morala, već i pitanje uma. Junaštvo postoji ne samo na bojnom polju ili u javnosti nego i unutar naših umova, leži u sposobnosti da se suočimo s neugodnim mislima. Ona je živjela u doba kada su ljudi bili svjesniji posrnule naravi muškaraca i žena. Ljude se držalo prirođeno griješnima, a da bi se bilo dobra osoba, svatko se morao boriti protiv svojih slabosti. U mentalnoj sferi to je značilo pobjedu nad umnom lijenošću mukotrpnim i katkad zatupljujuće dosadnim lekcijama. To je značilo pobjedu nad lakomislenošću slušanjem usrdnih propovijedi i govora. To je značilo pobijediti osjećaj pretjeranog samopouzdanja, suočavajući se s boli. Ovaj naglasak na mentalnom karakteru trajao je neko vrijeme, ali uskoro je počeo jenjavati. Ovih dana manje se govori o grijehu i posrtanju.

Kapitalizam je dodatno potkopao taj sustav vrijednosti. U medijskom natjecanju za pozornost osobe se nagrađuju ako proizvode pozitivan sadržaj u kojemu se može uživati. Rezultati se mjere gledanošću i brojem pregleda stranica, a mediji, kao i akademski sustav, usmjereni su prema zadovoljavanju potrošača i ne žele na njima primjenjivati neki režim mukotrpnog izgrađivanja osobnosti. U takvom smo okružju svi mi manje svjesni svojih ozbiljnih mentalnih nedostataka i nismo skloni biti skeptični glede vlastitih mišljenja i stavova. Na primjer, Charlie Munger iz tvrtke Berkshire Hathaway održao je govor o “Psihologiji pogrešne procjene”. U njemu navodi naše prirodne slabosti: potrebu za potvrdom drugih i biranje dokaza koji podržavaju naša stajališta. Mi smo kognitivni škrci jer pokušavamo razmišljati što je manje moguće. Razmišljamo kao krdo i prilagođavamo vlastita gledišta kako bismo se složili sa skupinom. Naša kultura općenito stavlja manji naglasak na potrebu borbe protiv vlastitih mentalnih slabosti. Suvremena kultura na mnogo je načina bolja, no u ovom pitanju je lošija. Mentalna klonulost koja je uslijedila najočitija je u politici. Većina konzervativnih političara javno obznanjuje da je Barack Obama musliman jer je tako dobar osjećaj to reći. Mnogi liberali nikada se neće zapitati zašto su bili u krivu glede zbrke u Iraku, dok je George Bush bio u pravu. Pitanje je previše neugodno. U ideologijama koje daju ljudima priliku da se osjećaju kao žrtve leži konzumerističko tržište. Političke rasprave su okorjele. Pitanja poput smanjenja stope poreza i veličine vlade, koja bi trebala biti oblikovana na temelju okolnosti (često je dobro smanjiti stopu poreza, ali katkad ju je potrebno podići), sada se tretira kao nepopustljive testove plemenske čistoće. Ljepše rečeno, dolazi do metakognitivnog manjka. Tek nekolicina osoba iz javnog života ima naviku na tren zastati i razmisliti o slabostima u vlastitom načinu razmišljanja i kako ih nadoknaditi. Nekoliko ljudi koje intervjuiram čini to redovito (Larry Summers jedan je od njih). No to je rijetkost. A sama surovost te borbe odvraća nas od nje. Od svih problema prisutnih u našoj zemlji ovaj je u samom korijenu svih.

David Brooks