Prije pet godina, Bill Gates iznio je nevjerojatnu ponudu: pozvao je znanstvenike cijelog svijeta da predaju svoje zamisli glede borbe protiv najvećih problema globalnog zdravstva, cjepiva za AIDS i malariju, činjenice da se većina cjepiva mora držati u hladnjacima i unijeti u organizam injekcijom, činjenice da mnoge tropske biljke poput banana i manioke imaju malenu nutricionističku vrijednost, i tako dalje.

Pristiglo je oko 1600 prijedloga, a najboljih 43 bili su toliko obećavajući da im je Zaklada Bill & Melinda Gates ukupno dodijelila čak 450 milijuna dolara u obliku petogodišnjih stipendija. Sada je tih pet godina isteklo, pa je Zaklada nedavno okupila sve te znanstvenike u Seattleu kako bi procijenili napredak i rezultate. U jednom intervjuu, Gates je zvučao kao da se pomalo kaje i nekoliko puta ponovio: “Kad smo započeli, bili smo naivni.” Kao primjer je naveo projekt cjepiva koja se ne moraju držati na hladnom. “Tada sam mislio da ćemo do 2010. imat gomilu toplinski stabilnih cjepiva. No, nismo ni blizu tomu. Iznenadilo bi me kad bismo do 2015. imali i jedno.” Godine 2007. je, umjesto da dodijeli još stipendija vrijednih i po nekoliko milijuna dolara, počeo dodjeljivati stipendije od 100.000 dolara. Tako malena količina neće mu kupiti neponovljivo otkriće niti prekretnicu, no omogućuje znanstvenicima bolji rad tako što zahvaljujući torn novcu mogu proširiti ciljeve stipendija koje već dobivaju. Dodao je: “A znanstvenici u zemljama u razvoju mogu puno toga postići sa 100.000 dolara.”
Općenito, rekao je: “Dao bih nam peticu u pogledu privlačenja pažnje na to kako znanstvenim napretkom možemo spasiti brojne živote. Ali mislio sam da će dosad neki već spašavati živote, a sad znam da je to izgledno tek za desetak godina.” Ono što slijedi jest primjer napretka nekoliko stipendiranih projekata. Najteže pogođeni izumitelji su oni koji rade na toplinski stabilnim cjepivima. Nekoliko tehnika bilo je uspješno, ali nije imalo smisla plaćati istraživanje svih njih. A ne pomaže ni to što imate jedno ili dva toplinski stabilna cjepiva kad vam za sva ostala i dalje trebaju hladnjaci, odnosno struja.

Abraham L. Sonenshein sa sveučilišta Tufts u Massachusettsu vezao je bjelančevine cjepiva za tetanus u bakterijsku sporu koja preživljava hladnoću i vrućinu, a može se sprejem unijeti u organizam kroz nos. Međutim, prestao je dobivati stipendiju prije no što je uspio dodati cjepivo protiv difterije ili kašlja te započeti s pokusima na ljudima. Robert E. Sievers, kemičar sa Sveučilišta Colorado također je ostvario svoj glavni cilj spojio je cjepivo protiv ospica sa šećernom matricom koja se može čuvati na suhom. Ni njegova stipendija neće se obnoviti, ali uspio je pronaći partnera u Indijskom institutu za serume. Zaklada još uvijek financira dvije tehnike toplinske stabilizacije. Prva spaja cjepivo s nanočesticama koje se unose kroz nos. Doktor James R. Baker, mlađi, ravnatelj instituta za nanotehnologiju pri Sveučilištu Michigana, tvrdi da je ta tehnika uspješna s cjepivom protiv gripe i hepatitisa B. Drugo toplinski stabilizirano cjepivo je ono za malariju. Umjesto da se čuva u bocama, suho cjepivo dolazi u obliku filter papira. Kao izumitelji “niza stanica koji se ponašaju poput antena komaraca i oponašaju njušna ticala komaraca u laboratorijskoj posudi”, Leslie B. Vosshall s newyorškog sveučilišta Rockefeller i doktor Richard Axel, znanstvenik Instituta Howard Huges pri newyorškom sveučilištu Columbia, dobili su pet milijuna dolara za istraživanje molekula koje bi blokirale sposobnost komaraca da otkriju ljude. Njihova stipendija Gates obnovljena je i trajat će još dvije godine. Druga stipendija ukinuta je jer je privukla komercijalne ulagače. Rafi Ahmed, imunolog sa sveučilišta Emory u Atlanti, proučava zašto se Tstanice imunološkog sustava “iscrpe” tijekom dugotrajne borbe protiv nekih virusa kao što su HIV ili hepatitis C. Otkrio je da u tom slučaju te stanice razviju “inhibicijske prijemnike”. Kod miševa i majmuna pronašao je molekule ili antitijela koja blokiraju te inhibicijske prijemnike. “Nismo još pronašli lijek, ali stvari izgledaju prilično obećavajuće”, izjavio je doktor Ahmed, koji se nada da će pronaći način kako oživjeti ruinirane stanice kod osoba koje boluju od AIDSa i na taj im način pomoći da uzmu predah od otrovnih lijekova koje su primorane uzimati. Budući da se Tstanice bore protiv mnogih virusa, Genentech, BristolMyers Squibb te Državni institut za zdravlje ponudili su financirati projekt. James Dale sa Sveučilišta za tehnologiju Queensland u Australiji uspješno je banani dodao vitamin A, pa sada radi na tome da joj doda i željeza. Obnovljena Gatesova stipendija omogućit će mu testove na terenu u Ugandi. Banane su osnovna prehrambena namirnica za milijune ljudi, od Afrike, preko Ekvadora, pa do Indije. “One su i među najkvalitetnijim namirnicama za dječju prehranu”, objasnio je doktor Dale. “Dolaze u lijepom sterilnom paketu i ne treba ih se kuhati.”

Vlada Ugande pristala je na genetsku modifikaciju ukoliko znanstvenici iz te zemlje budu radili na bananama, dodao je. Dio Gatesove stipendije utrošit će se na “hranidbene testove” da se utvrdi hoće li ljudi prihvatiti ovo novo voće, koje je zbog udjela vitaminskog betakarotena narančasto poput papaje. Stipendija od sedam milijuna dolara konzorciju BioCassava Plus kojega predvodi sveučilište države Ohio, povećana je na 12 milijuna dolara. Premda će projekt trajati još 10 godina, on ostvaruje srednjeročne ciljeve, rekao je vodeći znanstvenik na projektu, Richard T. Sayre. Dakle, uspjeli su smanjiti udio prirodnog cijanida, povećati udio bjelančevina, željeza, cinka te vitamina A i E, kao i povećati otpornost na uobičajene bolesti ove biljke. Manioka je osnovna prehrambena namirnica za preko 800 milijuna ljudi, no ekološke udruge poput Greenpeacea i Prijatelja Zemlje usporili su projekt svojim prosvjedima protiv testiranja u Nigeriji i Ugandi. Projekt koji najbrže napreduje onaj je Scotta O’Neilla, biologa sa Sveučilišta Queensland u Australiji. Prije pet godina, doktor O’Neill dobio je sedam milijuna dolara da pokuša zaraziti komarce bakterijom Wolbachia koja ih ne ubija odmah, ali od koje uginu prije no što ostare. Prednost ovoga pristupa jest to što ženka mora biti “srednje dobi” – dakle, stara oko 14 dana – prije no što može od jednog čovjeka preuzeti virus denge groznice, dočekati da on u njoj sazrije i zatim ga prenijeti na drugog čovjeka. Wolbachia koju je koristio doktor O’Neill imala je neočekivanu nuspojavu: blokirala je još jednu bolest, virusnu groznicu Chikungunya.
“To nam je preokrenulo cijeli svijet naglavačke”, ispričao nam je doktor O’Neill. “To je poput cjepiva za komarce – onemogućuje im preuzimanje virusa.” Zaklada još uvijek podupire njegov rad. Najradikalniji projekt najavljen 2005. bio je onaj doktora Davida Baltimorea, koji je 1975. dobio Nobelovu nagradu za medicinu. Doktor Baltimore želio je uzeti od ljudi matične stanice koje se trebaju pretvoriti u bijela krvna zrnca i umjesto njih unijeti virus sporog djelovanja koji sadrži gene koji bi reprogramirali unutarnje ustrojstvo i proizveli dvoglava antitijela koja će napadati HIV na dvije točke. “Ovaj originalni visoko rizični pristup koji bi ostvario iznimno dobre rezultate pokazao se preteškim”, piše u jednom od dokumenata Zaklade. Stipendija je prenamijenjena s drugačijim ciljem: injektirati gene koji kodiraju ova nova antitijela u mišićne stanice.

Donald G. McNeil Jr.