Bio je to dogovor koji je Gema Díaz (34), mislila da je sklopila. Kada je prije 12 godina prihvatila posao s ovim gradom kao agent za nabavu znala je da će joj plaća biti mala. Ali će prihod biti stalan i pouzdan.

Mogla je očekivati kontinuirane povišice, povoljno radno vrijeme, šest tjedana godišnjeg odmora, dobru mirovinu i uobičajene povlastice – od besplatnog zdravstvenog osiguranja do riješenog stambenog pitanja. Međutim, sada kada Španjolska povlači niz stabilizacijskih mjera, pažljiva računica koju je napravila Gema Diaz biva poništena. Plaća joj je već smanjena. Njezina buduća mirovina više ne izgleda tako sjajno. Čak će i vrtić za njezino drugo dijete, u koji treba krenuti u kolovozu, biti skuplji. “Ne treba više gajiti iluzije o tome da će država pomoći”, kaže Gema Diaz. “O tome pričamo stalno. Pričamo s prijateljima, s obitelji. Strah je najgori dio te priče.”To je priča koja se ponavlja diljem Europe, podgrijavajući štrajkove koji su blokirali zračne luke i autoceste, a u Grčkoj čak odnijeli i ljudske žrtve. Za milijune Europljana skromne plaće i visoki porezi bili su anulirani raznim povlasticama koje im je donio njihov obožavani socijalni model – koljevka sigurnosti koja je u godinama rasta čini se bivala sve veća i sve izdašnija. Sada vlade širom Europe kažu kako nemaju puno izbora nego ukinuti niz socijalnih povlastica, barem nekoliko za početak. Prihodi od poreza sve su manji, populacija sve starija, a deficit koji prijeti Euru sve je veći. Rezovi i viši porezi već su najavljeni u Irskoj, Španjolskoj, Italiji, Grčkoj i Portugalu. Čak i Francuska, donedavno socijalna utvrda, sada je predložila povećanje dobne granice za umirovljenje sa 60 na 62 godine starosti.

U Španjolskoj reforme dolaze u posebno teško vrijeme i pogađaju populaciju s najvišim prosjekom nezaposlenosti u eurozoni 20 posto u općoj populaciji, a 40 posto među mladima. U nekim slučajevima cijele obitelji žive od djedove i bakine mirovine. Sa svakim novim prijedlogom reforme podrška vladi u Španjolskoj opada. Jedna nedavno provedena anketa pokazala je da više od 50 posto birača želi da premijer José Luis Rodríguez Zapatero proglasi izvaredne izbore, u kojima bi prema istoj anketi izgubio oko 10 posto glasova.“Ovo su bolna vremena”, kaže Ángel Torres, ministar gospodarske politike i vanjskih poslova. “Imamo sustav koji vrednujemo. Mi smo civilizirano društvo. Plaćamo poreze, brinemo se o svojim potrebama. Pitanje je je li to dovoljno?” Za Gemu Diaz i njezinog supruga Roberta Garcíu (34) španjoske stabilizacijske mjere, koje uključuju rezanje plaće za državne službenike, zamrzavanje mirovina i ukidanje dodatka na dijete od 3400 dolara, više su nego uznemirujuće. Prije samo dvije godine par je vjerovao kako su napravili sve prave životne poteze na putu prema sigurnosti srednje klase uz povlastice koje uključuju subvencionirana davanja za djecu i besplatne pozajmice za stan. Mogli su si priuštiti veliki televizor ravnog ekrana i odmor u Rusiji i Kini. Renovirali su kuhinju i kupaonicu. Kada se prije 22 mjeseca rodilo njihovo prvo dijete, Anders, dodatak na dijete su iskoristili kako bi kupili veći automobil. Sada Gema Diaz žali zbog tog troška. Već se sprema na smanjenje svoje plaće, od 2000 dolara, za pet posto i više u budućnosti. Više neće biti večernjih izlazaka. A više si ne mogu priuštiti ni parkirno mjesto koje se plaća. Puno više je poražavajuća činjenica kako će njezin suprug, profesionalni vozač u jednoj građevinskoj tvrtki, ponovno izgubiti posao.

Gradilište na kojem dostavlja vodu, posao na kojem zarađuje 1200 dolara mjesečno, možda je na listi kapitalnih investicija kojih se država želi odreći kako bi uštedjela novac. García je ljut. Dan kada su objavljene prve stabilizacijske mjere vidio je na televiziji gradonačelnika Madrida i njegovog pročelnika za javne radove kako gledaju neki sportski događaj u Njemačkoj. “Ako nemamo novca zašto su oni tamo?”, kaže Garcia. “Ne razumijem zašto režemo socijalne pogodnosti. Pogledajte našu kraljevsku obitelj. Čemu to vrijedi? Zašto plaćamo za to? A i u javnim djelatnostima dosta je prostora za rezove, službeni automobili, službena putovanja.”Obitelj GarcíaDíaz nema nikakve ušteđevine s obzirom da su očekivali kako će uplate za mirovine i zdravstveno osiguranje biti njihova sigurnost u budućnosti. U problematičnim vremenima oslanjaju se na svoje roditelje, umirovljenike, i očekuju kako će moći posuditi nešto novca od njih. Ali i njihova primanja su smanjena. Majka Geme Diaz, Marisol Alcala (62), pamti vremena Frankove diktature kada nije bilo ničega za jesti. “Ono što se događa danas je zastrašujuće poput onoga kada sam bila mala djevojčica”, kaže Marisol Alcala.

Suzanne Daley