Barack Obama na vlast je došao s obećanjem o većem “angažmanu”, to jest slušanju i razgovaranju s najproblematičnijim protivnicima i neodlučnim partnerima Sjedinjenih Američkih Država.

No, nije bilo jasno kako će se taj pojam od slogana u kampanji prenijeti u praktične korake.Saznali smo to iz 250.000 transkripata WikiLeaksa, od kojih dobar dio potječe iz prvih 13 mjeseci Obamina mandata. Čini se da je Obamin stil takav da prihvaća angažman, ali pritom maše malicom i nastoji pobiti sumnju čitavog svijeta da ju je spreman upotrijebiti. Prema sadržaju transkripata, Obamin je angažman složena mješavina otvorenosti prema pregovorima, rastućeg pritiska i niza rokova, što jasnih, što nedorečenih. U transkriptima stoji da se administracija svim tim alatima služila kako bi stala na kraj navlačenjima i pričama iranskih hodža dok se ne dokaže da stvarno posjeduju oružje. Srpanj 2011. godine određen je kao rok za povlačenje američkih snaga iz Afganistana te upozorenje predsjedniku Hamidu Karzaiju da postroji svoje snage kako bi se Amerikanci mogli povući. Ima primjera u kojima takav pristup pokazuje naznake uspjeha. Međutim, u odnosu s najnepokornijim sustavima, od Bliskog istoka do Kine, Obama se suočava s ograničenjima stvarnoga svijeta. U Rusiji je politika angažmana polučila rezultate, a transkripti otkrivaju pragmatičnu trgovinu: Obamina je administracija ugasila lokaciju za sustav obrane od projektila u Poljskoj kako bi tobože pridobila potporu Moskve u nametanju sankcija Iranu. No, angažman ima svoje granice. Kineski je državni vrh prijateljski prihvatio Obaminu inicijativu, ali sve više pokazuje da ne žele da im šefuje država koju smatraju supersilom na zalasku. Jasno su dali do znanja da je dobar dio Južnog kineskog mora “od ključnog državnog interesa”, i ignorirali su američku molbu da se kineska valuta prilagodi kako bi se riješila golema trgovinska neravnoteža. Transkripti potvrđuju da je administracija uglavnom ispunila obećanje da za angažman treba vremena, čak i ako se priprema za neuspjeh. “Moramo biti dovoljno optimistični kako bi smo se u dobroj vjeri upustili u angažman”, izjavio je 2009. godine u intervjuu jedan od viših Obaminih savjetnika za pitanja državne sigurnosti. “A opet dovoljno realni da znamo da bi najvredniji domet mogao biti to da ćemo svijetu dokazati da smo se iskreno borili i da nam se ostali trebaju pridružiti u strožim koracima.”

Iako je WikiLeaks objavio dokumente kako bi razotkrio dvoličnost SAD-a, mnogim se čitateljima učinilo da je američka diplomacija uistinu zadivljujuća. Dnevni izvještaji pokazuju da su diplomati iza zatvorenih vrata činili sve kako bi neutralizirali opasne sukobe, ali i da su pritom sastavljali plan B. “Kad riječ disfunkcionalno niti izbliza ne opisuje naše političke sustave i institucije”, zaključio je profesor Stephen Kotkin sa Sveučilišta Princeton u New Jerseyu nakon objave transkripata, “znači da Ministarstvo vanjskih poslova svoj posao obavlja znatno bolje nego što je itko mislio”. Iran je vjerojatno najbolji primjer dobrobiti, ograničenja i nepoznanica vezanih uz Obamin stil angažmana. Obama se rano okrenuo Iranu, no tada nije bilo reakcije. Dok se igra razvijala, kako stoji u transkriptima, Obamini su pomagači arapske države okupljali u neformalni regionalni savez koji je postupno isključivao pristup Teherana bankama i lukama. Lokacije za sustav obrane od projektila nicale su u Perzijskom zaljevu, čime je nastavljen proces započet za mandata predsjednika Busha. Bliskoistočni poslanik Dennis Ross urgirao je kod Saudijaca da Kini omoguće naftu u nadi da će Kina sudjelovati u sankcijama Iranu ako naftu ne bude mogla dobiti nigdje drugdje. Administracija je u međuvremenu odbijala tajne pozive na snažnije mjere koje su upućivali arapski vođe, kao što je saudijski kralj Abdullah, koji je savjetovao “da zmiji treba odsjeći glavu”.

Ne spominje se tajni program protiv iranskih nuklearnih postrojenja. No, što je sljedeće? Djelovanje administracije nije jasno jer rijetki su oni koji očekuju da će se Iranci odreći nuklearnih ambicija i oni koji znaju do koje je mjere Obama spreman riskirati da zaustavi taj program. Drugo je pitanje koliko će se još dugo Obama udruživati sa slabim vođama koji mu neće pomoći u ostvarivanju ciljeva, kao što je pakistanski predsjednik Asif Ali Zardari. Zardari se, navodno, pita hoće li ga “smaknuti vojni vrh”. Stvarnost je takva da se plan B već odavno razvija dok Obama nanovo pokušava uvjeriti Pakistan da napadne najsnažnije centre Al-Qaide. Prošle je godine izvršeno preko 100 napada bespilotne letjelice Predator na području Pakistana, što je gotovo dvostruko više nego prošle godine. Što ako Predatori ne budu mogli izvršiti ono što treba? O tome transkripti ne pišu.

David E. Sagner