U Siriju se udalo otprilike 20.000 Ruskinja, a riječ je o ljudskom nasljeđu saveza iz hladnog rata koje je još od šezdesetih godina zbližavalo mlade pripadnike elite u sovjetskim studentskim domovima i učionicama. Ova neobična dijaspora pruža nekakav uvid u mnogoslojne odnose ovih dviju država, zbog kojeg Kremlj nije spreman osuditi sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. Rusija u Siriji ima strateške interese, pa tako i vojne ugovore vrijedne 700 milijuna dolara godišnje, te manju luku u Sredozemnom moru, inače posljednju rusku vojnu bazu izvan bivšeg Sovjetskog saveza.

Međutim, postoji i ljudski faktor, koji je nastao prije 50 godina kad su se među mladim studentima počele stvarati društvene veze. Uđite u bilo koje ministarstvo ili sjedište veće tvrtke u Siriji i sigurno ćete ondje zateći ljude koji su svoje dvadesete proveli u Rusiji, mnogi su se kući vratili sa suprugama te odgojili djecu u kućanstvima u kojima se govori ruski. “One su elitne supruge, imaju nešto utjecaja, ali slabog utjecaja”, kaže Nina Sergejeva, koja je donedavno vodila organizaciju ruskih iseljenika u svojem domu u Latakiji. “Muški pripadnici sirijske elite vrlo su okrenuti prema Rusiji.” I dok za sukob u Siriji više nema diplomatskih rješenja, ondje danas, prema podacima ruskih državnih dužnosnika, živi oko 30.000 građana Rusije. Moskva se već susrela s istim problemom na Bliskome istoku, kad su ruski građani uslijed raspada državnih sustava i sovjetskih saveznika umalo nastradali. No nije se suočila i sa čim ovih razmjera, naročito u dobu društvenih medija, kad bi se službena Moskva mogla ozbiljno osramotiti zbog problema svojih sugrađana. “S obzirom na iskustva evakuacije iz Libanona i Palestine u proteklih nekoliko godina, problemi se očito uvijek javljaju, iako onda nije bila riječ o tisućama ili desecima tisuća ljudi, već o nekoliko stotina”, ističe Jelena Suponina, analitičarka političkih zbivanja na Bliskom istoku iz Moskve. Evakuacija Rusa iz Sirije bila bi, kaže, “sto puta gora”. Dolazak Rusa u Siriju potječe još od pokusa koji je započeo 1963., kad je na vlast došla socijalistička stranka Baath. Sovjeti su vrhunskim studentima iz Azije, Afrike i Latinske Amerike omogućili školovanje i zajedno ih s kolegama iz sovjetskih zemalja slali na radne akcije i “prijateljske večeri”.

Cilj je bio stvoriti globalnu, prosovjetsku intelektualnu elitu, a prvi rezultat ovog pothvata bila su vjenčanja. Mlade su žene emigrirale kao supruge liječnika, profesora i dužnosnika, “sovjetska im je strana rekla zbogom i zapravo zaboravila na njih”, kaže Natalija Krilova, povjesničarka koja često piše o ruskoj populaciji u Africi. Sirijsko-ruske veze bile su osobito česte – i to ne samo zbog geopolitičkih razloga, kako u razgovorima spominju supružnici. Mnogi su se Sirijci iz korijena promijenili tijekom boravka u Rusiji, a i htjeli su izbjeći plaćanje mladenke, kao što je to običaj na Bliskom istoku. Mahmoud al-Hamza, koji je svoju suprugu Nadeždu upoznao u jednom moskovskom parku 1971. godine, kaže da za brak sa Sirijkom “trebaš imati stan, moraš platiti, moraš kupiti zlato, a Ruskinji treba samo burma”. Žene iz Sovjetskog Saveza s razlogom su odabrale Sirijce – ne piju, a zahvaljujući vezama stranke Baath s Komunističkom partijom, slobodno su mogli putovati u Sovjetski Savez kad god su htjeli. Nakon raspada Sovjetskog Saveza uslijedio je novi val brakova jer su mlade žene tražile spas od gospodarskog kaosa. “Neka cijeli svijet čuje, svaki Rus je žigolo. Dobro, možda nije svaki, ali više od polovice njih jest”, tvrdi Roksana Džhenid, koja se 2000. godine udala za poslovnog čovjeka Wa’ela te danas s njime živi u Moskvi. I njemu je, kaže, dobro došao brak s njom jer je uspio umaknuti intenzivnim obiteljskim odnosima koji prate brak sa Sirijkom. “Kad dođe do svađe, što će Ruskinja učiniti? Plakat će”, kaže. “Eventualno će otići prijateljici i reći da je ovakav i onakav. A što će Arapkinja napraviti? Okupit će cijelu rodbinu. Odjurit će usred noći majci i sestri svojeg supruga i početi vikati.”

Ellen Barry