Početkom studenog uvrijedio sam znatan broj čitatelja kolumnom u kojoj sam dao naslutiti da više ne trebate otići u neku banana republiku ako želite vidjeti golemu prihodovnu nejednakost, samo pogledajte oko sebe.

Želio sam reći da najbogatiji plutokrati u Sjedinjenim Američkim Državama sada kontroliraju veći dio kolača nego u tradicionalno nestabilnim zemljama poput Nikaragve, Venezuele i Gvajane. No čitatelji su prosvjedovali rekavši da je ta tvrdnja ishitrena i nepoštena te, nakon što sam ponovno pomno proučio dokaze, sa žaljenjem priznajem da imaju pravo. Tako je: možda sam bio preoštar prema banana republikama. Vidite, neki su stanovnici zemalja Latinske Amerike bili ozlojeđeni zbog onoga što su smatrali pakosnom i zlobnom usporedbom. Istina je da je u posljednjih nekoliko desetljeća Latinska Amerika sazrijela i na mnoge nam se načine približila, dok raspodjela bogatstva u Sjedinjenim Američkim Državama postaje sve neravnopravnija. Najbolje sam i nadosljednije podatke pronašao o Argentini. U 1940ima jedan posto stanovnika kontrolirao je više od 20 posto prihoda. U Americi je taj udio tada bio otprilike dvostruko manji. Od tada smo zamijenili mjesta. Udio prihoda koji kontrolira najbogatijih jedan posto stanovnika u Argentini pao je na petnaestak posto. U međuvremenu se nejednakost u SAD-u popela na razine koje se mogu usporediti s argentinskim otprije šezdesetak godina – jedan posto najbogatijih stanovnika 2007. je kontrolirao 24 posto ukupnoga američkog dohotka. U doba takve zapanjujuće nejednakosti, bi li Kongres trebao kao prioritet postaviti potrošnju 700 milijardi dolara kako bi proširio Busheve porezne olakšice na one koji zarađuju više od 250.000 dolara na godinu? Ili bi trebao proširiti naknade za nezaposlene i na one Amerikance koji bi u suprotnom mogli očekivati otkaz početkom prosinca?

Jedan način razmatranja te odluke jest ostaviti po strani sva moralna pitanja i jednostavno pogledati gdje bi porezni dolari mogli najviše pomoći gospodarstvu. Tu je zaključak vrlo jasan: puno se više dobiva ako se novac stavi u ruke nezaposlenih jer će ga oni smjesta potrošiti. Potpuno suprotno, porezne olakšice za bogate odlaze u štednju, što dokazuju, kako osnove ekonomije, tako i povijest, pa su stoga mnogo manje učinkovite glede otvaranja radnih mjesta. Primjerice, republikanci bi 0,1 posto najbogatijih Amerikanaca dali prosječnu poreznu olakšicu u iznosu od 370.000 dolara. Vjeruje li itko da će oni pohrliti kupiti nove automobile i jahte, otvoriti nova poduzeća ili zaposliti više kućepazitelja i vozača? Nadalje, studija koju je naručilo Ministarstvo rada tijekom Busheve administracije pokazuje nam koliko je velika moć otvaranja novih radnih mjesta ako se povećaju naknade za nezaposlenost jer se taj novac troši istog trenutka. Ta studija daje naslutiti da bi trenutna recesija bila 18 posto gora bez osiguranja za nezaposlene te da je taj vid potrošnje u svakom tromjesečju očuvao 1,6 milijuna radnih mjesta. Ali tu je i veće pitanje: Kakvom zemljom Amerika teži biti? Žele li Amerikanci doista živjeti u plutokraciji u kojoj jedan posto najbogatijih ima veću neto vrijednost od ostalih 90 posto? Ups! To se već dogodilo. Najbogatijih jedan posto Amerikanaca drži u rukama 34 posto američke privatne neto vrijednosti, govore nam podaci koje je skupio Institut za gospodarsku politiku iz Washingtona. Ostalih 90 posto Amerikanaca posjeduje tek 29 posto. To znači i da najbogatijih 10 posto kontrolira više od 70 posto ukupne američke neto vrijednosti.

Emmanuel Saez, ekonomist i profesor na Kalifornijskom sveučilištu pri Berkeleyu te jedan od vodećih svjetskih stručnjaka na području gospodarske neravnopravnosti, primjećuje da je tijekom većeg dijela američke povijesti raspodjela bogatstva bila ravnopravnija nego danas. A ni ostale kapitalističke države ne odlikuju tako velike razlike kao nas. “U većini industrijaliziranih zemalja neravnopravnost je u porastu, ali ne tako ekstremno kao u SAD-u”, dodaje Saez. Jedna od najvećih odlika Amerike bila je njezina ekonomska mobilnost za razliku od europskoga klasnog sustava. Upravo ta mobilnost možda može pojasniti zašto se većina Amerikanaca iz radničke klase protivi porezu na nasljedstvo i visokim stopama poreza na dodatni prihod. No istraživači su doznali da su danas ta međugeneracijska mobilnost i put od ničega do bogatstva iznimno rijetka pojava u Americi. Zapanjen sam rastućim jazom između bogatih i siromašnih u Americi jer sam na svojim putovanjima vidio što se događa u disfunkcionalnim zemljama u kojima bogati jednostavno ne mare za one ispod palube. Rezultat su države bez društvenog tkiva i osjećaja nacionalnog jedinstva. Velike koncentracije bogatstva na jednome mjestu nagrizaju samu dušu naroda. A zatim vidim članove američkoga Kongresa kako se svađaju oko toga je li financijski riskantno povećati broj primatelja naknade za nezaposlenost tijekom užasne recesije, a istodobno inzistiraju na poreznoj olakšici od 370.000 dolara najbogatijim Amerikancima. Ne znam čini li to SAD banana republikom ili republikom “hedge” fondova, ali u svakom slučaju to nije zdravo ni za kakvu republiku.

Nicholas D. Kristof