U posljednjih trideset godina povećavale su se dohodovne razlike između bogatih i siromašnih, dok je nejednakost u nekim zemljama rasla više nego u drugima, ovisno o faktorima koji su se mijenjali. Oduvijek je bilo bogatih i siromašnih. Međutim, u posljednje vrijeme visokoobrazovana radna snaga, posebice financijski menadžeri i oni koji su uživali u bumu ICT i mobilne industrije, svojim su se golemim primanjima još više odmaknuli od siromašnih.

Visokokvalificiranima i bogatima u posljednjih trideset godina sve je išlo na ruku, bonusi investicijskih bankara i hedge fond menadžera strahovito su rasli, dok je ostalom bogatom stanovništu rasla vrijednost kapitala i materijalne imovine. Ipak, 90 posto stanovništva daleko je iza 10 posto najbogatijih koji nekada imaju i nekoliko desetaka puta veća primanja od ostalih 90 posto. Od njih 10 posto 0,1 posto su najbogatiji koji su na samom vrhu ljestvice i strahovito puno zarađuju. Velike razlike između bogatih i siromašnih mogu se obrazložiti povijesnim trendom. U osamdesetim godinama najsiromašniji su se više odmaknuli od srednje klase, dok se već u devedesetima srednja klasa počela smanjivati te je mali broj bogatih preuzeo vodstvo. Prema Američkom institutu za ekonomsku politiku, u razdoblju između 1947. i 1979. godine 0,1 posto najbogatijih Amerikanaca bilo je 20 puta više plaćeno od ostalih 90 posto stanovništva. Dok je 1979. u Washingtonu zabilježeno kako je samo jedan posto stanovništva ostvarivao 34,2 posto ukupnih kapitalnih dobitaka, u 2005. je jedan posto najbogatijih ostvarivao ukupno 65,3 posto kapitalnih dobitaka. Do velikih razlika u dohotcima došlo je jer su središnji dohotci radnika stagnirali. Prema podacima američkog Ureda za cenzus iz 2007., srednji dohodak muških radnika u Americi iznosio je 45.133 dolara, manje od 45.878 dolara koliko su zarađivali 1978. godine. U 27 godina dohodak je porastao za 46.000 jedinica dolara. Dogodile su se promjene i u obiteljima jer su žene počele raditi i puno zarađivati. Klasičan alat za mjerenje nejednakosti u društvu je Gini koeficijent. Što je Gini koeficijent veći, to je veća nejednakost. Odnosno, Gini koeficijent se kreće u rasponu od nula do jedan, pri čemu nula znači apsolutnu jednakost pri raspodjeli dohodaka, dok koeficijent jedan znači apsolutnu nejednakost u raspodjeli dohodaka među stanovnicima neke zemlje. U Americi se Gini koeficijent nije puno mijenjao tako da je u 1974. bio 0,395 te je do 2006. porastao na 0,47, a u 2007. je imao lagan pad na 0,463. Prema Institutu za fiskalne studije u Velikoj Britaniji, Gini je u 1979. bio 0,25, a do 2006. je porastao na 0,35. Procjene UN-a ukazuju kako je Gini koeficijent niži u Americi nego u zemljama u razvoju, ali je puno veći od Gini koeficijenta Danske, Irske i Švicarske. Različite koeficijente u zemljama mogu uvjetovati fiskalne politike država koje, primjerice, imaju poreze za bogate, a siromašnima pomaže država. Zemlje s visokim koeficijentom nemaju primjerene fiskalne politike kako bi ublažile nejednakosti. Zemlje Južne Amerike osobito su poznate po visokoj nejednakosti. U Namibiji je Gini koeficijent 0,71, što je najviša nejednakost na svijetu, u Brazilu iznosi 0,57, dok je u Južnoafričkoj Republici 0,61. Što se tiče nejednake preraspodjele dohotka u Hrvatskoj, ona je prema Giniju gotovo pa ravnomjerno raspoređena s koeficijentom od 0,29.

Činjenice

Uzroci nejednakosti
Teško je objasniti sve uzroke nejednakosti jer ih zaista ima mnogo. Međutim, jedno je sve prisutnije korištenje novih tehnologija. Tako radnici koji ih znaju koristiti svojim znanjem pobjeđuju nekvalificirane koji se tehnologijom ne znaju služiti.

Granica siromaštva
Na granici siromaštva živi velik broj ljudi. Granica siromaštva definirana je kao utrostručen osobni dohodak nužan za minimalnu prehranu, ispod koje inače živi 10 posto Hrvata.

Pad donacija
S izbijanjem globalne krize postavilo se pitanje hoće li pomoć siromašnima smanjiti. Prema najnovijim podacima se čini da hoće jer se broj donatora i darovanih iznosa u posljednje vrijeme sve više smanjuje.