Doktor Lawrence H. Summers, tadašnji dekan Harvarda, održao je 2005. govor kolegama ekonomistima i drugim znanstvenicima, u kojem je predstavio kontro-verznu hipotezu o razlikama u sklonosti različitih spolova za matematiku i znanost.

Tierney

je prestavio Summersovu hipotezu kao karikaturu i oživljavanje stare predrasude da “cure nisu za matematiku”. No Summers nije rekao ništa takvo. Priznao je da po-stoje mnoge talentirane znanstvenice i raspravio načine na koje bi se mogla uklo-niti barijera s kojom su suočene. No čak i ako se uklone svi ti društveni čimbenici, izlagao je Summers, sastav znanstvenog osoblja u elitnoj obrazovnoj ustanovi poput Harvarda i dalje bi mogao biti ne-razmjeran zbog biološkog faktora: veće razine varijabilnosti među muškarcima glede rezultata testova i drugih raznolikih osobina. U prosjeku muškarci i žene imaju podjednake sklonosti za matematiku, no ipak bi u sličnim institucijama moglo biti nerazmjerno više muškaraca s vrlo niskim ili vrlo visokim rezultatima. Summers je u govoru iznio argument da bi stalni profesor fizike na vodećem sveučilištu trebao iskazivati osobine i vješti-ne prisutne u jedne od 10.000 osoba ili 0,01 posto stanovnika, malene skupine koja po svoj prilici uključuje više muškaraca jer se nalazi na ekstremnom desnom kra-ju distribucijske krivulje. Doktor Summers razapet je na stup srama. Neki njegovi kritičari ustvrdili su da posljednji izvještaji o ravnopravnosti dječaka i djevojčica glede rezultata matematičkih ispita u Sjedinj enim Američkim Državama i drugim zemljama dokazuju kako nije u pravu. Čak i ako su ti izvještaji (koje se trenutno osporava) točni, ravnopravnost se odnosi samo na prosječne rezultate, a ne na one ekstremne o kojima je raspravljao doktor Summers.

Takvi standardizirani testovi nisu dovoljno teški da bi fino diferencirali pametnije učenike. Testovi su ograničeni nečim što se naziva “efekt stropa”: ako mjerite visi-nu nekoliko osoba u prostoriji visokoj dva metra, ne možete precizno uočiti razliku u visini između onih viših od dva metra. Sada se tim psihologa sa sveučilišta Duke u Sjevernoj Karolini pozabavio rezultatima testova s fokusom na one koji probijaju granice standardiziranih testova. U članku koji će biti objavljen u sljedećem broju časopisa Inteligencija analizirali su rezultate testova učenika iz SAD-a koji su u sedmom razredu položiti testove za prijam na fakultet. Kao dio godišnje potrage za talentima koja se odvija od 1981. godine, 1,6 milijuna nadarenih učenika sedmih razreda polagalo je ispite SAT i ACT, a broj dječaka i djevojčica bio je podjednak. Istraživači s Dukea – Jonathan Wai, Megan Cacchio, Martha Putallaz i Matthew C. Makel – usredotočili su se na ekstremni desni kraj distribucijske krivulje, odnosno na osobe koje se nalaze u vrhunskih 0,01 posto opće populacije, što za učenika sedmog razreda znači rezultat viši od 70 0 bodova na ispitu SAT iz matematike. Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća u toj je skupini bilo 13 dječaka na jednu djevojčicu, ali do 1991. jaz među spolovima se smanjio na četiri dječaka prema jednoj djevojčici. Od tada se jaz među spolovima nije smanjio unatoč trajnim programima koji potiču djevojčice da se bave matematikom. Istraživači s Dukea izvještavaju da je omjer na kraj-njoj desnici rezultata SAT matematičkih testova i dalje četiri dječaka na jednu djevojčici. Odnos dječaka i djevojčica također je prilično konstantan, oko 3:1, i na desnom kraju testova ACT koji ispituju matematičko i znanstveno rasuđivanje. Od 19 učenika koji su u posljednjih 20 godina ostvarili savršen rezultat na ispitu ACT, 18 ih je bilo muškog spola. Istraživači se slažu da je nemoguće predvidjeti koliko će dugo trajati jaz među spolovima. No s obzirom na njegovu stabilnost u posljednja dva desetljeća, zaključuju: “Razlike u sposobnostima spolova na ekstremnom desnom kraju krivulje ne bi se više trebale odbacivati prilikom objašnjenja oskudice žena u područjima znanosti koja zahtijevaju vrhunske matematičke sposobnosti.”

John Tierny