U vrijeme kad je Sovjetski Savez bio na izdisaju, mnogo sam vremena proveo u naselju kraj rijeke Moskve, razmišljajući o ključnom pitanju o budućnosti našeg protivnika iz hladnog rata. Može li u Rusiji nastati prava srednja klasa? To je mjesto na rijeci, nazvano stambenim kompleksom za mlade, proizvod klasično nepromišljenog plana Lige mladih komunista da olakšaju nestašicu stambenog prostora.

Mladi su profesionalci iz važnih državnih poduzeća mjesecima izbivali s posla kako bi radili kao prekvalificirani komunalni građevinski radnici. Svaka je obitelj stotine sati uložila u izlijevanje betona i zidanje, a potom bi uselila u dragocjeni novi stan. Prema teoriji su se, oslobođeni tereta dijeljenja skučenog roditeljskog doma, trebali još odanije posvetiti svojim radnim mjestima visokog prioriteta. No to je bilo 1991., kad su mogućnosti još uvijek postojale. Mnoge su se obitelji iz mojeg mikrokozmosa preselile u nove domove u mladenačkom stambenom kompleksu “Atom” i odmah dale otkaz kako bi počele raditi u novom privatnom sektoru. Pratio sam nekolicinu obitelji iz Atoma dok su se pokušavale snalaziti u novom svijetu samoodrživosti. (A u to je vrijeme jedan od njihovih suvremenika, Vladimir Putin, završavao s vlastitim formativnim iskustvom u posljednjem državnom bastionu, KGB-u. Posljednji zadatak pukovnika Putina bio je nadzor studenata sa Državnog sveučilišta u Lenjingradu.) Meni najdraži stanar Atoma bio je mišićavi idealist i inženjer Igor. Dok je većina novih kapitalista maherski prakticirala neki oblik trgovine, uvozom traperica, računala, albuma rock glazbe, Igor je bio jedan od rijetkih koji je odlučio uspjeti kao privatni proizvođač. Plan mu je bio genijalan. Ljudi su odjednom zarađivali, no na nove privatne banke nisu povoljno gledali. Igor je preuredio staru tvornicu i krenuo proizvoditi sefove visoke kvalitete. U Rusiji je to bilo vrijeme zbunjene potrage i potrebe da budu normalni ljudi. Tisuće njih svaki su se dan slijevali na ulice kako bi prkosili tvrdolinijaškim pokušajima puča te kako bi proslavili novostečenu moć.

No što onda? Od tržišnih pravila do smisla života – sve su morali improvizirati na još živim ruševinama monstruoznog neuspjelog pokusa. Reketarenja je bilo na sve strane. Mistici, iscjelitelji i hipnotici privlačili su goleme mase. U potrazi za nečim u što bi vjerovali, stanovnici Atoma od svećenika su zatražili da im izlaže propovijed na televiziji zatvorenog kruga. Jedan je stanovnik otvorio komunu slobodne ljubavi. Ubrzat ćemo za deset godina, na pola puta do danas. Nova je Rusija i dalje bila projekt na kojem se radilo. Onaj čudni pukovnik KBG-a postao je popularan predsjednik. Putin je narodu pružio dovoljno napretka, skrbnički osjećaj reda i umirujući diskurz nacionalnog ponosa. Cijena je, osim ako niste bili stvarna prijetnja režimu, bila podnošljiva. Prešutno slaganje sa situacijom takvom kakva jest. Šuti i bogati se. Svećenika s televizije u Atomu više nije bilo, a otvorena je nova Reebokova teretana. Osnovna je škola u Atomu odustala od eksperimentalnih programa u korist štreberskog plana i programa. Moj se mikrokozmos rasplinuo. Nekolicina njih otišla je u Kanadu, Izrael i Sjedinjene Američke Države. Proizvođač sefova Igor i njegova supruga Tanja mučili su se i pokušavali se nositi s okvirima poslovnog svijeta u zemlji koja okvira nije imala. Njihova se tvrtka uspješno širila, preselili su se u veći stan, Igor je vozio Mercedesov terenac. No osjećali su nemir zbog konzumerizma koji iz ljudi siše dušu i zbog korupcije koja ih je okružila, ali utjehu su im pružale kćeri, kojima su postignuća u kulturi bila važnija od komercijalnih ambicija. Maria je slikala ikone, a Katja se školovala za pijanisticu. Ponovno ubrzavamo za deset godina. Kad su se deseci tisuća stanovnika u prosincu okupili u Moskvi kako bi prosvjedovali protiv parlamentarnih izbora i Putinove bahatosti, novine su ih opisali kao revolt srednje klase. Odmah sam pomislio kako moram naći Igora. On i Tanja danas žive u Londonu.

Nakon što su se dvadeset godina borili s birokratskim prevarama, korupcijom i povlađivačkim mentalitetom vlastite radne snage, digao je ruke od Rusije, prodao tvrtku te danas u dobi od 55 godina pohađa magisterij dizajna. Pratio je prosvjede u Moskvi putem interneta i vidio nešto zbog čega je osjetio ponos. Obrazovane mlade profesionalce. Među njima je bila i njegova kći Maria. Jedan ih je ruski novinar opisao kao “novi gnjevni sloj”. Radi se o uspješnim urbanim tridesetogodišnjacima, koji su dovoljno stari da su sami iskusili više toga što svijet nudi, premladi da bi im nedostajao utješni konformizam sovjetskog razdoblja te premladi da bi se bojali.Pokazalo se da se u Rusiji razvila srednja klasa, no to nije bilo dovoljno za razvoj demokracije. Za to vam treba generacija koja se rodila nevina. Putin se u svojem prijeziru ponaša kao da nema pojma što radi i prosvjednike naziva alatkom Amerikanaca. Teško je još uvijek vidjeti tko bi Putinu mogao konkurirati. Među potencijalnim izazivačima jedan je milijarder i većinski vlasnik New Jersey Jetsa, Putinov razočarani bivši ministar financija, nekoliko starih lica s početka devedesetih, komunisti, ultranacionalisti i reformisti. S obzirom na to da pravog vođe opozicije nema, sve je izglednije da će Putin lako osvojiti i novi izborni krug. No Igorova kći i Borjini studenti, djeca Putinove generacije, svjetlost su na kraju dugačkog sovjetskog tunela.

Bill Keller