Već gotovo 60 godina Auschwitz priča svoju priču, prikazujući jednostavno i uglavnom bez objašnjenja kosu, cipele i druge stvari koje su pripadale ubijenima. No, danas oni koji su odgovorni za prenošenje nasljeđa ovog smrtonosnog logora smatraju da priču treba obnoviti.

Priču o logoru treba nanovo ispričati, na drukčiji način i za drukčiju generaciju. Potreba za promjenom nastala je dijelom zbog toga što je prošlo mnogo vremena i što stari postav treba obnoviti. Međutim, dijelom se tu radi i o pritisku turizma te smjeni generacija. Prema prijedlogu novog stalnog postava Državnog muzeja AuschwitzBirkenau, nakupine kose i drugi ostaci i dalje će biti važan element, no razgled postava započet će uvodnim objašnjenjem kako je logor funkcionirao kao njemačka nacistička birokratska institucija, o čemu se u sadašnjem postavu, koji su osmislili preživjeli logoraši tijekom pedesetih godina prošloga stoljeća, uglavnom ne govori. Logoraši su u to vrijeme željeli izbrisati sjećanja na mučitelje, baš kao što su nacisti željeli izbrisati njih, pa su o Nijemcima koji su sagradili i vodili logor nastojali reći što manje. Također se nisu usmjerili na pojedinačne priče i ispovijesti. Hrpe predmeta i ostataka umrlih bile su dovoljne da naglase razmjere strašnog čina. Kao što je istaknuo Marek Zajac, tridesetjednogodišnji urednik časopisa i tajnik Međunarodnog vijeća za Auschwitz: “Ljudi koji su muzej posjetili nakon rata i sami su ga iskusili i preživjeli. Stoga ih tada možda ne bi ganula priča o smrti pojedinca jer su svjedočili brojnim ubijanjima, ali je broj ubijenih u Auschwitzu bio šokantan.” Novi će postav opisati proces istrebljenja te voditi posjetitelja kroz svaki korak onoga što su logoraši doživjeli, a razgled će završiti cjelina o životu u logoru u kojoj će prikazati “svakodnevnu dehumanizaciju i nastojanja da se sačuva ljudskost”, kaže Piotr Cywinski, tridesetdevetogodišnji ravnatelj Državnog muzeja Auschwitz-Birkenau.

“Naša je uloga pokazati ljudske odluke i postupke koji su se događali u ovdašnjim ekstremnim situacijama”, kaže. “Stoga je pitanje treba li majka dati dijete baki na čuvanje i muzej posjetiti sama ili povesti i dijete?” Moguće je ponovno otvaranje barake u kojoj su se provodili pokusi sa sterilizacijom te gradnja novog centra za posjetitelje. Bit će vrlo malo elemenata koji nisu apsolutno nužni, naglašava Cywinski, a ne zna se hoće li uopće biti video zapisa i ekrana osjetljivih na dodir.Prije uvođenja promjena bitno je osmisliti kako što uspješnije provesti velik broj posjetitelja kroz bolan dio povijesti koji je u ovim krajevima i danas aktualan. Eksplozija masovnog turizma, mračnog turizma i obrazovnih programa u Europi i drugim dijelovima svijeta u proteklih je deset godina utrostručila broj posjetitelja. Tako je 2000. godine Auschwitz posjetilo oko 450.000 ljudi, a prošle se godine brojka popela na 1,38 milijuna. Putničke agencije u Krakowu svakodnevno vrbuju posjetitelje na dnevne izlete u Auschwitz i pitoreskni rudnik soli Wieliczka. “Možda ne potičemo takav oblik turizma”, kaže Zajac, “ali ne naplaćujemo ulaz. Ovo je groblje. Ne možete naplatiti ulaz u groblje.” Kako je preživjelih sve manje, Auschwitz se našao na povijesnoj prekretnici. “Postav u Auschwitzu danas više ne ispunjava davno zadanu svrhu”, kaže Cywinski.

“Osam do deset milijuna ljudi u današnje doba dođe vidjeti takve izložbe i onda zaplaču, upitaju se zašto javnost tada nije jače reagirala, zašto je bilo tako malo pravednih ljudi, a onda odu kući, vide genocid na televiziji i ne učine ništa. Ne pitaju se zašto ni oni sami nisu pravedni.Čitavo to obrazovanje o holokaustu, koje je u pravom smislu započelo tek tijekom devedesetih, ljudima je pružilo podatke. No, postoji jedna druga razina obrazovanja, a to je svijest o značenju tih činjenica. Nije dovoljno plakati. Suosjećanje je plemenit osjećaj, ali nije dovoljan.” Na tu se temu uprava muzeja često vraća. Auschwitz mora pokrenuti mlade tako da, kad pogledaju izložbu, odavde odu s “osjećajem odgovornosti prema sadašnjosti”. “To možda zvuči dosadno”, kaže Zajec, “ali smatram da žrtvama dugujemo brinuti o ovome mjestu. Ponekad susretnem studente koje sam prije nekoliko godina upoznao i danas mi, kao odrasli ljudi, kažu da ih je posjet ovom mjestu promijenio te da su postali odgovorni ljudi, posvećeni humanitarnom radu i životu prema načelima etičnosti.”Kaže da su mnogi osjetili kako moraju ponovno posjetiti muzej. “I ja se tako osjećam”, dodaje. “U kraljevstvu smrti možete otkriti smisao života. Na najvećem svjetskom groblju i ja sam shvatio za što želim živjeti.”

Michael Kimmelman