Dok se prosvjednici iz pokreta “Okupirajmo Wall Street” šire s južnog Manhattana na Washington i druge američke gradove, visokoobrazovani kritičari i dalje ističu da prosvjednici nemaju jasnu poruku i određene zahtjeve za poboljšanje politike. Poruka i rješenja trebala bi biti jasni svima koji prate što se događa otkako je gospodarstvo zapalo u recesiju, koja i dalje crpi srednju klasu, a bogati su se oporavili i još više obogatili.

Problem je u tome što nitko u Washingtonu ne sluša glas naroda.U ovom je trenutku sam prosvjed poruka. Nejednakost dohotka tlači srednji sloj, siromašnih je sve više, a sve je izgledniji nastanak trajne potklase sposobnih, voljnih ali nezaposlenih ljudi.Na jednoj razini, prosvjednici, a većina ih je mlada, daju glas generaciji izgubljenih prilika. Stopa nezaposlenosti među visokoobrazovanima mlađima od 25 lani se u prosjeku kretala oko 9,6 posto, a među mladima sa srednjoškolskim obrazovanjem prosjek je 21,6 posto. Ove brojke ne obuhvaćaju visokoobrazovane koji rade slabo plaćene poslove za koje ni ne treba diploma. Takva jadna poslovna iskustva u ranom razvoju karijere najava su budućeg života prepunog loših izgleda i slabih prihoda, što je prava definicija nazadovanja. Međutim, ovi prosvjedi nisu samo ustanak mladih.Problemi prosvjednika tek su jedan primjer kako gospodarstvo većini Amerikanaca ni na koji način ne služi. Apsolutno su u pravu kad kažu da je financijski sektor, gdje je vlast u tajnom dosluhu s nadzornim tijelima, napuhao i profitirao od kreditne krize, koja je milijune Amerikanaca stajala posla, primanja, ušteđevina i doma.Kako loša vremena već dugo traju, Amerikanci su izgubili vjeru u obeštećenje i oporavak. Početni gnjev dodatno su pogoršali planovi sanacije i glad izabranih dužnosnika za novcem s Wall Streeta. Ta je otrovna kombinacija učvrstila gospodarsku i političku moć banaka i bankara, a obični Amerikanci i dalje pate.

Krajnja nejednakost znak je disfunkcionalnog gospodarstva, kojim dominira financijski sektor predvođen špekulacijama, nabijanjem cijena i potporom vlade u vidu produktivnih ulaganja.Kad prosvjednici kažu da predstavljaju 99 posto Amerikanaca, misle na koncentraciju dohotka u potpuno nejednakom društvu.Prije recesije udio prihoda 1 posto najbogatijih kućanstava bio je 23,5 posto, najviši od 1928. godine i više nego dvostruko veći od 10 posto koliko je zabilježeno krajem sedamdesetih. Udio je donekle pao kad su financijska tržišta zapala u krizu 2008. godine, a novi podaci još uvijek nisu dostupni, no nejednakost je zasigurno porasla. U posljednjih je nekoliko godina, naprimjer, korporativna zarada (koja se najviše kretala prema bogatima) kao udio u gospodarstvu dosegnula rekordne visine prvi put nakon 1950. godine, a plaća radnika kao udio u gospodarstvu najniža je od sredine pedesetih. Porast dohotka najbogatijih ne bi bio za brigu da raste dohodak srednje klase i siromašnih.Nije posao prosvjednika sastavljati zakone. To je posao državnog vodstva, a da su oni radili što su trebali, možda ne bi ni bilo potrebe za prosvjedima i okupljanjima. S obzirom na to da nisu radili svoj posao, javno iskazivanje ogorčenosti legitiman je i važan čin, ali i prva linija obrane protiv povratka na stari način rada Wall Streeta koji je državu i doveo u gospodarsku krizu od koje se još nije oporavila.