Prije deset godina vođe bogatih i siromašnih zemalja zavjetovali su se da će do 2015. godine izgraditi bolji svijet. Među njihovim ciljevima bili su: smanjiti za polovicu broj krajnje siromašnih i gladnih zabilježen devedesetih godina, smanjiti za dvije trećine stopu smrtnosti djece i smrtnost rodilja za tri četvrtine te uvesti osnovnoškolsko obrazovanje kao globalni standard.

Kad su se 18. rujna sastali u Ujedinjenim narodima, svjetski vođe morali su priznati da “nije ostvaren ni približno očekivani napredak” kako bi se ciljevi ostvarili do zadanog roka. Svjetska je recesija unazadila mnoge zemlje. No bogate nacije, uključujući i SAD, nisu uložile novac kako bi se planirano ostvarilo. Najbolji način da se stvari pokrenu jest da bogate zemlje obećaju velikodušnu i konkretnu financijsku pomoć u sljedećih pet godina i da je na vrijeme omoguće. Samo 0,7 posto bruto domaćeg proizvoda, što je obećano na sastanku 2002. godine, bio bi dobar početak. Nažalost, SAD i mnoge druge zemlje, a među njima i Italija, Njemačka i Japan, daleko su od takvih poteza. Bilo je razočaravajuće pratiti obraćanje predsjednika Obame 22. rujna na konferenciji UN-a tijekom kojeg se nije obvezao da će pojačati fond za pomoć. Njegovi pomoćnici hvataju se za pravne detalje i kažu da SAD nikad nije stvarno pristao na ozbiljna odricanja u svrhu pomoći najsiromašnijima, a to šalje potpuno pogrešnu poruku. Ako Washington nije spreman u potpunosti povisiti ulog, male su šanse da će itko drugi to učiniti. Ipak, iznio je vrlo zanimljivu tvrdnju zašto je inozemna pomoć temeljna sastavnica učinkovite strategije državne sigurnosti. Usto je iznio temeljne postavke nove politike koja će donijeti sklad u neusklađenu američku politiku inozemne pomoći i sustava razvoja.

Najavio je da će SAD svejedno biti važan izvor financijske potpore, ali će staviti naglasak na iskorištavanje svih resursa, uključujući trgovinu i kreditiranje izvoza, kako bi siromašnim državama pomogao da stanu na noge. Također je obećao da će zemlje koje iskoriste pomoć smatrati odgovornima za unapređenje vlasti i borbu protiv korupcije, a da će svoje snage usmjeriti prema najboljim partnerima i situacijama u kojima mogu najviše pomoći. To je, naravno, također bitno. Nedovoljan napredak glede ispunjavanja milenijskih ciljeva razvoja dodatni je čimbenik koji upozorava koliko je važna učinkovita pomoć i zašto je potrebno više novca. Najbolja je vijest da je plan da se smanji na pola broj ljudi koji žive s manje od 1,25 dolara dnevno na dobrom putu da se ispuni. No dobar dio ostvarenja događa se u Kini i drugim istočnoazijskim zemljama. Stopa siromaštva u supsaharskoj Africi i dalje je previsoka. Svijet i te kako kaska u mnogim pogledima. Godine 2002. bogate su zemlje postigle dogovor o izdvajanju 0,7 posto bruto domaćeg proizvoda za pomoć, što se smatralo politički izvedivim. Do danas su samo Danska, Švedska, Norveška, Luksemburg i Nizozemska ostvarile taj cilj. Godine 2009. SAD je za pomoć izdvojio 0,2 posto BDPa. U prosjeku su razvijene zemlje lani izdvajale tek 0,31 posto BDP-a. Svjetski su vođe 22. rujna pozvali razvijene zemlje da ostvare financijski plan pomoći do 2015. godine. Jedno je govoriti. Moraju se iskazati.