Taksist iz ove priče dijeli sudbinu tisuću drugih useljenika koji ovdje žive: subotom navečer vozi Moskovljane u izlazak kako bi skupio nešto novca i poslao ga rodbini koja živi u siromašnijim bivšim sovjetskim republikama.

Pristao je na osam dolara koje sam mu ponudila platiti da me odveze kući s jedne svadbe, a tijekom vožnje je šutio. No, pogledavao me u retrovizoru i konačno upitao: “Niste li me vi intervjuirali u ShaiTubehu?” Zove se Abdulsalam i uistinu smo se u lipnju sreli u toj četvrti u kirgistanskom gradu Oshu u središnjoj Aziji. Pisala sam o etničkim sukobima koji se ondje događaju, a Abdulsalam je bio jedan od žrtava sukoba. Danas se nalazi 4000 kilometara od kuće, u gradu koji je postao spas za sve koji žele pobjeći ih opasnih susjednih država. Jedan je od preko 10 milijuna doseljenika koji rade i žive u Rusiji. Neki su stigli iz obližnje Bjelorusije, a neki čak iz Kine, no većina je došla iz siromašnih krajeva iz središnje Azije i Kavkaza. Već sam pisala o milijunima radnika migranata koji se gužvaju u sirotinjskim četvrtima Moskve. Pričali su mi kako putuju u sjajni centar grada kako bi čistili ulice ili radili neki drugi jadno plaćen posao, te kako ih ucjenjuju policajci i napadaju rasisti. Međutim, susret s Abdulsalamom, najprije u Oshu, a onda i slučajno u Moskvi, omogućio mi je pomniji uvid u njihov potpuno drukčiji svijet i značaj Moskve u njihovu životu. Dok su kirgistanske bande prošlog ljeta pustošile uzbekistanske četvrti, što je dovelo do smrti stotina ljudi, uzbekistanski musliman Abdulsalam pobjegao je sa suprugom i troje djece.

Obitelj je poslao u Uzbekistan i vratio se u Osh po stvari koje su im ostale ondje. U dobi od 46 godina, bez posla i u strahu od novog nasilja, samo mu je jedno mjesto palo na pamet. “Morao sam prehraniti obitelj”, kaže. Rodio se tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća u Kirgistanu, a kad je prije šest godina napustio zemlju u potrazi za poslom, samo mu je Rusija bila na pameti. Nije se doimala kao strana zemlja, već kao dio sustava u kojem je rođen. S radošću se prisjeća vremena kad je kao sovjetski vojnik služio u Bjelorusiji i prijatelja Rusa s kojima je odrastao. “Tada nije bilo podjele na Uzbekistance, Kirgistance i Ruse”, kaže na ruskome. “Odrastao sam u ruskoj okolini, svi su mi prijatelji bili Rusi.” Ipak, napuštanje doma i odlazak u Moskvu bilo je bolno, a istu su sudbinu doživjeli mnogi. Malo je njih koji ovamo dolaze pustiti korijene. Ne dočekuju ih s odobravanjem. Pronađu posao, ali ne i lagodan život. Prije nasilnih okršaja u Oshu Abdulsalam se bavio trgovinom automobilima i dobro živio. Danas dijeli garsonijeru s još devet radnika iz Osha. Nekoliko puta dnevno odlazi se moliti u džamiju, no sve ostalo vrijeme provodi u taksiju. Traži bolji posao, možda nađe mjesto zaštitara. Ne zna koliko će dugo ostati.“Vratit ćemo se kući, naravno, to je naša domovina”, kaže, ali zasad “je ovdje sigurnije nego tamo”.

Michael Schwirtz