Maria Callas vratila se u opernu kuću Metropolitan 19. ožujka 1965. godine, nakon punih sedam godina. Tu su večer mnogi s nestrpljenjem iščekivali. Sljedećeg je dana Harold Schonberg u članku za Times napisao da je publika dolazak Marije Callas na pozornicu dočekala višeminutnim pljeskom.

Na kraju se zastor podizao još šesnaest puta. Kritičari to nazivaju karizmom. U nedavno objavljenim kritikama u Timesu spominjao sam “karizmatičnog ruskog baritona Dmitrija Hvorostovskog”, “karizmatičnu Hél?ne Grimaud”, “pritajeno karizmatičnog kantautora folk glazbe Sama Amidona”, a koncert u čast Japanu opisao sam kao “zanimljiv spoj karizmatičnih pjevačica”. No što je zapravo karizma? Karizmatični izvođači oni su od kojih ne možete odvojiti pogled. Njihova je karizma gotovo tjelesno obilježje, ona iskra koja daje snagu čak i najobičnijem glazbenom uratku. Kad gledate nastup karizmatičnog izvođača, osjećate da ste puni energije, da vas zbunjuje i usredotočuje istovremeno, kao da se predajete nečemu sirovom i drevnom, da ste sretni, ali i nedovoljno zadovoljeni. Karizma je iscrpljujuća – često se spominje kako se Maria Callas na pozornici iscrpno služila svojim tijelom. Karizma je zapanjujući dar koji se ne može naučiti. Mladi tenor Vittorio Grigolo još uvijek uči pjevati na pozornici, no njegova je karizma neupitna. Živimo u kulturi u kojoj se umjetnici mogu poslužiti nebrojenim tehničkim mogućnostima, no karizma nije umijeće. Christian Tetzlaff u tehničkom je smislu besprijekoran violinist, ali nije karizmatičan; s druge strane, manje inovativni Joshua Bell ima karizmu. Nju prepoznajemo bez iznimke. Kad sam u travnju objavio kritiku nastupa kontratenora Davida Danielsa, napisao sam “da ne iznenađuje njegova karizma i nježan, baršunasti glas”. Sredinom kolovoza Anthony Tommasini u Timesu je objavio kritiku Danielsova nastup u Santa Feu i napisao da pjeva “očekivano umješno i karizmatično”. Lani je sopranistica Marina Poplavskaja dobila glavne uloge u dvije nove produkcije Verdijevih opera u Metropolitanu. Njezin je glas više zanimljiv nego lijep, a tehnike disanja nije u potpunosti svladala. Međutim, ima karizmu. U operi “Don Carlo” Elisabetta doznaje da ju je njezina dvorkinja izdala i traži od nje da joj vrati križić. Poplavskaja je ispružila ruku tražeći ga i svojom izvedbom taj trenutak učinila potresnim. Karizma najviše djeluje na vizualnoj razini; često kažemo da “s nekoga ne možemo skinuti pogled”. Zvučne snimke mogu se prilagoditi u smislu dojma, no film nikad ne laže.

Starim je Grcima karizma bila milost. Charis je bila jedna od Afroditinih sluškinja, a ime joj je značilo ljepota i blagost. U kršćanstvu se darovi Boga nazivaju “karizmata”. Neki misle da je karizma izgubila moć: ona je nešto dano, a treba se ugledati na zbiljske vrijednosti. Pretpostavimo samo da je karizma zbiljska vrijednost, da nije sredstvo nego cilj. Ako razmislimo o “sadržaju” umjetničkog djela, o notama i zapletu, ono je samo sredstvo koje omogućuje ono ključno – arija i sonata podloga su za uživanje u karizmi. Ako karizmu prepoznamo kao središnje iskustvo izvedbe, ono dobiva pomalo ritualne značajke. Umjetnost ne utječe na našu inteligenciji i ukusu, već na instinkte koje jedva prepoznajemo. Karizma se sjajno uklapa u kulturu u kojem sve manje ljudi vlada umjetničkom tehnikom, a institucije i dalje tragaju za novom publikom. Čak i ako vrlo malo znate o glazbenome umijeću, kad poslušate nastup pijanista Jevgenija Kissina, očara vas njegova moć i pojava. Pitanje je samo žele li ljudi biti očarani; karizma je zastrašujuća stvar i zahtijeva povjerenje koje nitko lako ne ustupa. Ako od nastupa tražimo tek utjehu i zaštitu, karizma će ga učiniti odbojnim. Nedavno sam poslušao snimku arije u strastvenoj izvedbi sopranistice Aprile Millo. Poslao sam joj pismo i upitao je što njoj znači karizma. “Hemingway nam je već davno dao naslutiti što je karizma”, odgovorila mi je. “Bio je opsjednut španjolskom koridom, pisao je o želji i strasti publike da iskusi nešto posebno, neku sirovu iskrenost, čak i u tako brutalnom okruženju. Spominje muk koji bi zavladao kad bi toreadori ušli u arenu. Publika je znala prepoznati tko želi slavu, one koji žele novac te one koji nose starinski duh hrabrosti, plemenitosti i srčanosti. Mislim da se ista stvar događa u kazalištu; publika zna prepoznati iskrenu poruku.”

Zachary Woolfe