Goad Sibayan nedavno je pošao u istraživanje filipinskoga gorja ovdje znanog pod imenom Cordillera. Uspeo se pa spustio uskim kamenitim puteljkom koji zavija oko brežuljaka.

Došavši do doline prepune stabala kave, pretražio je nisko raslinje u kojem je znao da se životinje odmaraju nakon što se pogoste najukusnijim kavenim plodovima. Pogled mu je pao na malenu smećkastu gomilicu na stijeni. Podignuo ju je u desni dlan, nježno spustio u crnu većicu i prošaptao: “Zlato!” Ne baš. Ali u svijetu rijetkih kava Sibayanova nagrada istovjetna je zlatu: izmet koji sadrži najskuplje zrnje kave na svijetu. To zrnje, koje stoji i nekoliko stotina dolara po kilogramu, može se pronaći u izmetu cibetke, noćne krznene životinje dugog repa koja nalikuje mački, a koja vreba područjima jugoistočne Azije na kojima se uzgaja kava u potrazi za najukusnijim zrelim kavenim plodovima. Cibetka na kraju izlučuje tvrde, neprobavljive koštice ploda, to jest zrnje kave s početka priče, no tek nakon što je ono fermentiralo u želučanoj kiselini i enzimima te životinje, dobiva se vrsta kave koja se opisuje kao blaga, čokoladnog okusa i lišena ikakve gorkosti. Kako su poznavatelji u Sjedinjenim Američkim Državama, Europi i istočnoj Aziji otkrili kavu cibetke, u nekoliko posljednjih godina rastuća potražnja potaknula je zlatnu groznicu na Filipinima i u Indoneziji, zemljama s najvećom populacijom cibetke. Stoga skupljači pretražuju filipinske šume, a prodaja kave cibetke izrasla je u novu granu poslovanja. U Indoneziji poduzetnici love cibetke i osnivaju male farme, često u vlastitom dvorištu.

S obzirom na novčane iznose koji se spominju, lažno zrnje kave cibetke također preplavljuje tržište. “Zbog sve veće popularnosti kave cibetke više je nego prije, no ne vjerujem u izjave o kvaliteti”, kaže Rudy Widjaja (68), čija se obiteljska prodavaonica kave s tradicijom od 131 godine u Jakarti na Warung Tinggiju smatra najstarijom indonezijskom trgovinom te vrste. Žestoka konkurencija potiče i žestoke rasprave. Što je zapravo prava kava cibetke? Pridonosi li cibetkin izbor plodova kvaliteti kave? Ili ona ovisi o putovanju probavnim traktom te životinjice? Mogu li aroma, miris i okus zrnja iz izmeta zatočene cibetke biti jednaki onima koje dobivamo od divlje životinje? Vie Reyes, čija je tvrtka Bote Central sa sjedištem u Manili ušla u posao s kavom cibetke prije pet godina, kaže da kupuje samo od skupljača izmeta divljih životinja. Reyes izvozi prekomorskim distributerima, pri čemu su joj Japan i Južna Koreja najvažnija tržišta na kojima vreće od jednoga kilograma prodaje za 500 dolara. U Indoneziji smanjenje populacije cibetke predstavlja prepreku onima koji se nadaju uhvatiti vlak brzoga ekonomskog razvoja ove vrste kave. Kava cibetke dugo je bila ograničena na zapadni otok Sumatru, no sve veći broj stanovnika, gospodarski razvoj i krčenje šuma polagano su narušili prirodno stanište te vrste. Widjaja, vlasnik prodavaonice u Jakarti, rekao nam je da su Nizozemci, koji su vladali Indonezijom više od tri stoljeća, kao i japanski vojnici koji su okupirali zemlju tijekom Drugoga svjetskog rata, bili najodaniji kušači ove vrste kave. Međutim, ona je gotovo nestala nakon kraja pedesetih godina, a ponovno se pojavila na tržištu tek nakon što joj se ugled počeo širiti u prekomorskim zemljama.

Ovaj poduzetnik počeo je 2007. zaprimati upite zainteresiranih kupaca u Sjedinjenim Američkim Državama, Japanu i Tajvanu te osigurao redovitu dobavu kave divlje cibetke, stoga je prošle godine počeo s prodajom po cijeni od 300 dolara po kilogramu. U Liwi, malenom gradiću na jugozapadu Sumatre, više od 30 obitelji zaposleno je zahvaljujući kavi cibetke. Mega Kurniaway (28) ušao je na ovo tržište prije dvije godine, otvorivši tvrtku u dvorištu obiteljskog doma. Već se proširio na dodatne tri lokacije i sada mu je kava cibetke primarni posao. Ukupno ima 102 cibetke te tako skupi oko 250 kilograma zrnja mjesečno. Danju Kurniawanove cibetke spavaju u malim drvenim kavezima, a u sumrak postaju aktivnije. Noću se životinjice hrane svježim kavenim plodovima, a nova doza daje im se svaka dva sata te pune kofeina šetuckaju amotamo. Premda su u zatočeništvu, cibetke pojedu samo polovinu plodova koji su im ponuđeni jer biraju samo najbolje plodove, objašnjava Kurniawan. Odbacuje kritike poznavatelja da stres kojem su izložene zatočene životinjice neizbježno utječe na okus zrnja. “Okus je isti”, kaže, premda priznaje da neki kupci preferiraju kavu divlje cibetke. “Možda je u pitanju prestiž.”

Norimitsu Onishi