Svjedočenje Arapskome proljeću bilo je prepuno osjećaja. Teško je bilo prihvatiti činjenicu da se poredak koji je posljednjih šezdeset godina upravljao našim životima ruši. Zato je arapskoizraelski sukob stvar prošlosti. Sadašnjost su preuzeli novi, uzbudljiviji događaji, no ne radi se samo o uzbuđenju.

Zamislite samo kako je bilo burnih dvadesetih, u doba jazza, kad se plesao charleston, a žene pušile. Svijet se tada promijenio jer si bio sretan što si pored tolikih mrtvih uopće živ. Ljudi nisu ni u što vjerovali; rat je bio gotov i sve se vrtilo oko ideja i vrijednosti starog poretka koji je rat i uzrokovao. Coco Chanel bila je važnija od Otta von Bismarcka i shvatila je duh vremena. Slična se promjena danas događa u arapskom svijetu, a to je tek početak – sve se neprestano mijenja. Mladim se ljudima koji su pokrenuli promjene u toj regiji arapskoizraelski sukob čini kao nešto što spada u prošlo stoljeće – nešto slično onome kako su ljudi dvadesetih godina prošlog stoljeća doživljavali Francuskopruski rat. To je nešto čime su njihovi roditelji i djedovi bili opsednuti, iz toga su diktatori protiv kojih su ustali crpjeli moć. Trima generacijama Arapa život je bio otet, a sloboda uskraćena. Rečeno im je da ni jedan glas nije važniji od zvuka bitke za Palestinu. Svaki zahtjev za reformom i protivljenje vladajućim režimima protumačeno je kao suradnja s neprijateljem u vječnom ratu. Ukidani su ustavi, izvanredni zakoni bili su na snazi četrdeset godina, a sukob je svaki put poslužio kao vjerna izlika. Diktatori su se “pitanjem Palestine” služili u jačanju vlastite moći, potiskivanju opozicije i uspostavljanju autoritarne strukture koja se činila nepokornom dokle god postoji neki neprijatelj s kojim se treba boriti ili pomiriti. Arapsko je proljeće pokret slobode, pravde i dostojanstva u svim područjima pa tako i Palestini, no značajna je razlika u tome što se prosvjednici želje udaljiti od mentaliteta u kojem je glavni cilj produljenje sukoba. No stari trikovi više ne pali. Kad su diktatori poput Mubaraka i Assada pokušali vratiti izgubljenu prednost ili skrenuti pozornost s ustanka na izraelskopalestinski sukob, nitko ih nije poslušao. Tijekom prosvjeda ni jedna američka i izraelska zastava nije spaljena, što prosvjednici namjerno nisu učinili jer su htjeli pokazati da su se pravila promijenila.

Palestina više nije vrući krumpir – danas je to sloboda. Čak su i nedavni napad na izraelsko veleposlanstvo u Kairu mnogi protumačili kao skretanje pozornosti s prosvjeda na trgu Tahrir. Međutim, danas je sukob došao u fazu kad je sve spremno za rješenje, a odgovor leži u molbi za osamostaljenjem koju su Palestinci uputili Ujedinjenim narodima. Ta bi molba međunarodnoj zajednici mogla prekinuti dvadesetogodišnju stagnaciju pregovora i promijeniti odnose igre. Nov početak, kraj igre, jednu točku na putu prema budućnosti. Mogućnost da država Palestina stekne članstvo u Ujedinjenim narodima proteklih je nekoliko tjedana promijenila raspoloženje u palestinskim krugovima i pobudila nadu. To je bio prvi put da palestinsko vodstvo predvodi pregovore, a čitav se svijet trudi čuti što misle. Od poniženog i neuzvraćenog klanjanja svakom zahtjevu Palestinci su došli do iskazivanja jasnih ciljeva unatoč tome što misle Izrael, Sjedinjene Američke Države i Europa, koja je i dalje podijeljena što se izraelskopalestinskog pitanja tiče. Pozitivan je pomak ostvaren kad su države Latinske Amerike i Azije priznale Palestinu, a njihovu borbu za osamostaljenjem podupire i Arapska liga te većina zemalja svijeta. Palestinska država s granicama iz 1967. godine nekoć se smatrala golemim kompromisom jer podrazumijeva prihvaćanje teritorija koje obuhvaća 22 posto povijesne Palestine, koja je nestala 1948. godine. Mnogi su to smatrali prihvaćanjem poraza jer su se spremni odreći 78 posto svojeg nekadašnjeg teritorija. Međutim, molba UN-u taj je kompromis pretvorila u pobjedu, pokrenula pregovore te stvorila pozitivno, snažno ozračje koje će Palestince pratiti u razvoju regije. Takva situacija može završiti samo dobrim ishodom za sve.

Nadim Shehadi suradnik je instituta Chatham House i Kraljevskog instituta za međunarodne odnose u Londonu.

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com