Može li francuski predsjednik koji radije pije CocaColu nego vino, koji službene večere odradi u 45 minuta i koji misli da se u Francuskoj pretjeruje s pričom o hrani osvojiti drugi mandat? Kad bismo gledali površno, odgovor bi bio ne. Svaki predsjednik pete francuske republike kroči stopama Charlesa de Gaulllea te time nosi neizreciv teret reinkarnacije države i “duboke Francuske”, u kojoj su kuhinja i život nerazdvojni. Nicolas Sarkozy takvu vezu nije uspio ostvariti, čak i u svojim manje napetim izdanjima, kojima pomno rukovodi supruga Carla Bruni.

Sarkozy se izdvaja iz stava Francuske o sebi. On je britki urbani kozmopolit koji brzo priča i ugodno mu je na Champs Elysées, ali ne i na “champ” (polju) na kojemu se nalaze krave i koze. Možda bi u ovom vremenu bez granica, kojime vlada Twitter, državni mit i slika o samome sebi trebala otići u prošlost. Zašto bi, zaboga, francuski predsjednik morao biti povezan sa selom i seoskim proizvodima, i zašto bi američki predsjednik morao imati puno kose i vjerovati da je Bog njegovu narodu dao posebno poslanje? Eto, takve su stvari duboko ukorijenjene. Politika i razum nisu u bliskome dodiru. Zapravo, Sarkozy i Barack Obama, dva trenutna predsjednika koje ove godine čekaju izbori, dijele slične probleme. Postoje oni površinski, visoka stopa nezaposlenosti, opadanje rasta, proračunski deficiti, rastuća nejednakost, a postoji i temeljni problem. Naime, in jedan ni drugi nisu se uspjeli povezati s narodom tako da mu osnaže duh ili da ga uvjere da stižu bolji dani. U Francuskoj je orah tvrđi jer je temeljno raspoloženje gunđavost, a u Sjedinjenim Američkim Državama je optimizam ipak glavna crta vodilja. Međutim, i Francuzi i Amerikanci u posljednjih su se nekoliko godina distancirali od svojih predsjednika. Kod Sarkozyja je stvar opažene vulgarnosti, a u SAD-u stvar opažene distanciranosti. Negdje u pozadini tih slika leže duboke predrasude. U Francuskoj Sarkozyja smatraju skorojevićem, a gluposti koje se u Americi pričaju, da je Obama musliman ili europski socijalist, odraz su potisnute odbojnosti njegovih protivnika činjenicom da je afroameričkog porijekla. No u ljudima bude neko instinktivno suosjećanje pa tako mnogi nevoljko priznaju da su obojica mnogo uspjela napraviti u teškim okolnostima. Malo je onih koji vole Sarkozyja i Obamu, ali isto ih tako malo tko može nazvati nesposobnima.

Sarkozy je proveo reformu francuskih sveučilišta i mirovinskog sustava unatoč velikom otporu, odlučno je pomagao u spašavanju Libije od tiranske vlasti, Francusku je vratio u združeno upravljanje NATO snagama i omogućio operaciju u Libiji, slomio paralizirajuće tabue tako što je otvoreno iskazao iskreno divljenje Amerikom i američkom radnom etikom te, povrh svega, Europu i Francusku spasio od katastrofe tako što je Njemačku pridobio oko spašavanja eura. U kampanji ga prikazuju kao muškarca koji stoji između Francuske i katastrofe. To jest malo pretjerano, no ne treba zanemariti važnu Sarkozyjevu ulogu u rješavanju krize eura. Njegov kolega preko bare SAD je od krize 2008. godine uveo u ranu fazu gospodarskog oporavka. Ubio je Osamu bin Ladena i time dokinuo karizmatičnu privlačnost Al-Qaide. Nitko više ne govori o ratu protiv terorizma – to sad zbilja zvuči glupo. Obama je državu također izvukao iz stiska Iraka, odredio put povlačenju iz Afganistana i podupro najveći val oslobođenja od 1989. godine do danas, onaj kojeg znamo pod nazivom Arapsko proljeće. Ako se može reći da se s narodom nije povezao, ne može se reći da nije djelovao. Hoće li navedena postignuća biti dovoljna da dvojica muškaraca koje vlastiti narod ne voli osvoje drugi mandat? Možda i hoće jer izbori uvelike ovise i o uvjerljivim protukandidatima. U Francuskoj kandidat Socijalističke stranke François Hollande više odgovara konvencionalnoj slici pravog predsjednika pete republike. On je čovjek koji je pohađao prave škole, intelektualac je, uljuđen, dobro piše, potječe iz buržujske normanske obitelji, iz regije najdublje Francuske. Za izbore je smršavio, ali nitko ne sumnja u njegovu ljubav prema dobroj hrani. Međutim, riječ je o čovjeku koji će se možda pokolebati kad zagusti, a narod se pita ima li kvalitete pravog vođe. Što se tiče izbora za republikanskog predsjedničkog kandidata u SAD-u, sigurno je samo jedno – radi se o slabom terenu bez uvjerljivih natjecatelja. Osim toga, Sarkozy je slab na juhu od artičoka s tartufima, a Obama ima puno kose iako je sijeda.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com