Stručnjaci tvrde da je riješavanje zagonetki prastara i univerzalna praksa, i to zbog činjenice da ovisi o kreativnom uvidu, onoj primitivnoj iskrici koja je upalila i prvu logorsku vatru. A sada moderni neuroznanstvenici počinju kucati po njenom samom izvoru.

Znanstvenici sa sveučilišta Northwestern u Illinoisu otkrili su da ljudi nadahnuto riješavaju zagonetke kad im je zabavno, odnosno netom nakon što su pogledali kratki komični program. Neuroznanstvenik Mark Beeman rekao nam je: “Mislimo da se događa sljedeće: prilikom riješavanja zagonetki, humor, odnosno pozitivno raspoloženje, snižava umni prag za otkrivanje slabijih ili udaljenijih veza.” Već sama pomisao na riješavanje križaljke ili sudokua obično prebacuje um u otvorenije, zaigrano stanje koje samo po sebi predstavlja ugodan bijeg iz stvarnosti, te tako očarava osobe različite poput Billa Clintona, ovisnika o zagonetkama i slavnog Henryja Molaisona, koji je obolio od amnezije i čiji je oštećeni mozak žudio za križaljkama. Za razliku od kriptičnih društvenih i profesionalnih labirinata stvarnog života, zagonetke nam pružaju utjehu jer su rješive; no, kao i kod bilo kojeg ozbiljnijeg problema, da bismo ih odgonetnuli treba nam više od samog intelekta. “Tu imamo maštu, zaključivanje, nagađanje, a mnogo toga događa se na podsvjesnoj razini”, rekao nam je Marcel Danesi, profesor antropologije na sveučilištu u Torontu i autor knjige “Instinkt zagonetki: značenje zagonetki u ljudskom životu” (The Puzzle Instinct: The Meaning of Puzzles in Human Life). “Vi ste glavni, vaš um, koji bez metode ili sheme ponovno uspostavlja red iz kaosa”, dodao je Danesi. Već gotovo sto godina znanstvenici se služe zagonetkama pri proučavanju takozvanog razmišljanja uvidom, odnosno naglog trenutka shvaćanja koji kao da se pojavljuje niotkuda, bez naporne i dugotrajne analize problema. U jednom klasičnom eksperimentu njemački psiholog Karl Duncker dao je ljudima svijeću i kutiju pribadača te im zadao zadatak da svijeću pričvrste za zid. Otprilike četvrtina ispitanika sjetila se pričvrstiti kutiju za zid kao potporu za svijeću – neki smjesta, a neki nakon nekoliko pokušaja pričvršćivanja same svijeće za zid. Od pamtivijeka su istraživači vodili raspravu o definiciji uvida i analize, a neki čak smatraju da su oni tek dvije strane iste medalje. No, u pregledu svih istraživanja, psiholozi Jonathan W. Schooler i Joseph Malcher zaključili su da sposobnosti povezane s rješavanjem problema temeljenom na uvidu “nemaju značajnijih poveznica” s rješavanjem analitičkih problema. Bilo kako bilo, kreativno rješavanje problema obično zahtijeva i analizu i nagli uvid koji naizgled dolazi niotkuda. “U konačnici zapravo kombiniramo to dvoje, ali ja smatram da ovdje raspravljamo o dva potpuno različita umna stanja”, rekao nam je Adam Anderson, psiholog sa sveučilišta u Torontu.

To nam bar počinju dokazivati istraživanja slikovnom dijagnostikom mozga. Doktor Beeman s Northwesterna i John Kounios, psiholog sa sveučilišta Drexel u Philadelphiji skenirali su mozgove ljudi koji su se pripremali za rješavanje zagonetke. Kod osoba čiji su mozgovi pokazali točno određeno stanje pripremne aktivnosti, a koje se snažno veže uz pozitivno raspoloženje, povećala se vjerojatnost da će riješiti zagonetku iznenadnim uvidom umjesto metodom pokušaja i pogreške. Navedeno stanje uključuje snažnu aktivaciju moždanog područja koje se zove prednji cingulatni korteks. Prethodna istraživanja otkrila su da su stanice u ovom području mozga aktivne kad osobe na nešto usredotoče pažnju. Prilikom rješavanja zagonetki iznenadnim uvidom, mozak širi fokus usredotočenosti, čime u biti postaje skloniji tome da mu nešto odvrati pažnju. “Na ovom stupnju posjedujemo snažne, ali ne i neosporive dokaze da ovo stanje odmaranja predviđa način na koji ćemo kasnije riješiti problem”, objasnio je doktor Kounios. U studiji raspoloženja, doktor Beeman i kolege proučavali su kako studenti rješavaju zagonetke nakon što su odgledali kratku duhovitu snimku. Ukupno su studenti riješili više zagonetki, i to znatno više iznenadnim uvidom u usporedbi sa slučajem kad su prije rješavanja pogledali strašnu ili dosadnu snimku. Ovo difuzno stanje uma nije samo intelektualno, otvoreno prema slabijim poveznicama između riječi i pojmova. Prema istraživanju objavljenom prošle godine, znanstvenici sa sveučilišta u Torontu došli su do saznanja da su vizualna područja kod ljudi u pozitivnom raspoloženju prijemčljivija za dodatne detalje, čak i kada su bili upućeni da zanemare podatke koji ih ometaju dok su riješavali računalni zadatak. Navedena saznanja odgovaraju desecima eksperimenata koji povezuju pozitivno raspoloženje s povećanjem kreativnog rješavanja problema. “Implicira se da pozitivno raspoloženje potiče ovo široko, difuzno stanje povećane pozornosti koje je i perceptivno i vizualno” rekao je doktor Anderson. “Ne samo da gledate na stvari šire, već doslovno vidite više. Ta dva sustava rade usporedno.”

Benedict Carey