Kad je 11. ožujka malo prije 15 sati potres pogodio ovaj grad, posljednja gejša u njemu, kako i treba, bila je kod kuće i spremala se za nastup u ekskluzivnom ryotei restoranu koji ima tradiciju dugu 117 godina, a u kojemu je počela raditi kao 14godišnjakinja prije sedamdeset godina.

Već je obukla posebne bijele čarape koje joj odgovaraju uz kimono i počela raditi frizuru. Unajmljena je kao zabavljačica na zabavi u čast premještenja kolege iz Kamaishija te je odabrala odgovarajuću pjesmu koja govori o osnaživanju mladog samuraja prije odlaska u prvu bitku.Međutim, u samo 35 minuta tsunami je progutao ovaj grad, pa se i ova 84-godišnja gejša, Tsuyako Ito, morala boriti za goli život. Već je preživjela tri tsunamija u Kamaishiju, a kao djevojčica je od bake slušala priče o velikom tsunamiju iz 1896. godine. “Baka mi je pričala da tsunami nalikuje golemim razjapljenim ustima koja gutaju sve na svom putu”, nedavno je izjavila u bolnici, gdje prima tretman za astmu, “pa pobjedu odnose oni koji trče koliko ih noge nose”.U prvom tsunamiju kojega je doživjela, onom iz 1933. godine, majka ju je na leđima odnijela na sigurno. Ovoga puta noge su je izdale, pa ju je na uzvisinu odnio jedan obožavatelj.Tsuyako Ito namjeravala je za 88. rođendan otići u mirovinu, budući da ta godina predstavlja prekretnicu u Japanu, a sada je preživjela svoj četvrti i “najstrašniji” tsunami. Valovi su preplavili njeno trožičano glazbalo shamisen i kimono, bez kojega gejša ne može izvoditi svoju umjetnost.Ova proslavljena ljepotica zna i plesati i svirati shamisen, dok je većina gejši vješta samo u sviranju shamisena, izjavio je Setsuko Kanazawa, čija obitelj posjeduje restoran Saiwairo u kojemu Tsuyako nastupa. Za lokalne čuvare kulturalne tradicije, ona predstavlja zaštitnicu lokalne kulture koja ubrzano nestaje.

“Voljela sam plesati”, izjavila je Tsuyako. “I jednostavno sam željela postati najbolja gejša u Kamaishiju.”Nakon što se udala za vlasnika sushi restorana, rodila mu kći, te razvoda, Tsuyako je otišla na studij plesa u Tokijo. Kad je gospodarstvo Kamaishija 1950ih doživjelo procvat, uz desetak drugih gejša neprestano su je počeli pozivati u ryoteije. Kamaishi je rodno mjesto japanske industrije čelika. Međutim, kako su godine prolazile, posao je slabio, pa se smanjila i potražnja za gejšama. Ipak, s vremena na vrijeme Tsuyako je dobivala pozive, ponekad od starih klijenata, a u novije vrijeme od novih, kao odraz novog svjetskog gospodarskog poretka.Tsuyakin nećak Satoshi Ito (63) kaže: “Sada, između ostalih, ovamo dolaze kineski industrijalci.”Dok se 11. ožujka Tsuyako Ito pripremala za nastup, tsunami je poharao Kamaishi te stigao i do kuće u kojoj živi sa svojim nećakom. Nakon što se srušio zid kuće, a ona polako krenula u bijeg, došao ju je potražiti Hiroyuki Maruki (59), vlasnik trgovine sakeom i predsjednik udruge posvećene očuvanju stare melodije nazvane “Obalna pjesma Kamaishija”. “Ona je jedina koja zna otpjevati tu pjesmu”, rekao je. Dok ju je nosio na vrh brda, osjetila je “nježnu toplinu njegovih leđa”.Iako je preživjela još jedan tsunami, Tsuyako žali što te noći nije mogla pjevati. “Vježbala sam večer prije i usredotočila se, te smatrala da će ta pjesma biti prigodna”, izjavila je. “Završilo je tako da nisam pjevala. A to je tako lijepa pjesma.”

Norimitsu Onishi; Kantaro Suzuki doprinijeo izvještaju