Mit o postanku Južnog visočja Papua Nove Gvineje navodno je prorekao dolazak ExxonMobila, američkoga naftnoga diva, koji se priprema za bušenje plina na ovom otoku koji pak namjerava izvoziti u inozemstvo.

Prema tome mitu, imena Gigira Laitebo, stanovnici održavaju oganj u podzemlju zabijanjem štapova u zemlju. Na kraju će taj oganj “zapaliti svijet”, tvrdi Peter O’Neill, ministar financija. “Razvojem ovog projekta i njegovim širenjem na inozemna tržišta na jedan će se način taj mit ostvariti.” No poput svih mitova i ovaj je otvoren za razna tumačenja, kao što je to nedavno, jedne nedjelje prije mise dala naslutiti i skupina muškaraca i žena, župljanja ovdašnje rimokatoličke župe. “Ako stranci dođu u našu zemlju, da im se vode i hrane, ali ne i vatra”, rekao je John Hamule (38). “Ako im se da vatra, to će uništiti ovo mjesto.” ExxonMobil planira 2014. započeti distribuciju prirodnog plina plinovodom dugim 720 kilometara, a zatim u Japan, Kinu te na druga tržišta istočne Azije. No ta poplava prihoda (očekuje se da će projekt tijekom tridesetak godina Papua Novoj Gvineji donijeti 30 milijardi dolara), primorat će zemlju već rastrganu korupcijom na državnoj razini i složenim sustavom zemljišnog zakupa da se nauči ovladati takvim naglim obiljem koje je, paradoksalno, druge siromašne zemlje s mnogo prirodnih resursa poguralo još dublje u siromaštvo. Dok su bogate tvrtke sa Zapada sklone tražiti prirodne resurse u najsiromašnijim kutcima zemaljske kugle, rijetka su mjesta na Zemlji nepripremljena za ExxonMobil kao Južno visočje. Ova je regija jedna od najsiromašnijih na svijetu i nalazi se u jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta, a zapadnjaci je nisu otkrili sve do 1930ih. Stalne plemenske borbe oko zemlje, žena i svinja (svinje su ovdje mjerilo bogatstva, njima se plaća miraz i rješavaju sporovi) u posljednjih su desetak godina postale smrtonosnije zahvaljujući velikoj dostupnosti pušaka prokrijumčarenih iz Indonezije koje se razmjenjuju za lokalno uzgojenu marihuanu.

I lokalni političari zabrinuti su zbog trajnog priljeva oružja u područje nad kojim vlada nema gotovo nikakvog utjecaja, u kojemu nema asfaltiranih cesta, električne energije, tekuće vode, banaka ni poštanskih ureda. Također strahuju da će prednosti ovog projekta s plinom iznevjeriti očekivanja i iznjedriti generaciju mladića koji će svoj bijes brusiti na ExxonMobilu. Zapravo, gnjevni zemljoposjednici već su primorali izvođače radova ExxonMobila da privremeno prekinu radove na nekoliko mjesta, a lokalni poduzetnici natječu se za ugovore uz neprikrivene prijetnje. “Bilo kojoj vanjskoj tvrtki za odlaganje otpada koja dobije posao neće biti dopušten ulazak u Komo, milom ili silom”, izjavio je Robin Tuna (34), čija se tvrtka također natječe za upravo taj ugovor. A ExxonMobil morat će se pozabaviti i s poprilično izazovnim oblikom zemljišnog zakupa u Papua Novoj Gvineji. Naime, ondje je više od 97 posto zemlje pod kontrolom običajnih zemljoposjednika, primarno autohtonog stanovništva, koje nasljeđuje vlasništvo nad malenim komadićima zemlje. Zemlja na kojoj će se plin vaditi ili preko koje će se transportirati nalazi se u posjedu više od 60.000 pojedinaca. Kako bi dobila njihov pristanak, vlada je njih 3000 prošle godine pozvala na sastanak na kojemu se trebao postići dogovor o podjeli zarade. Vlada je namjerno taj sastanak sazvala na otoku kako bi onemogućila upade premda je 2000 nepozvanih zemljoposjednika ipak došlo, ispričao nam je Anderson Agiru, guverner pokrajine Južno Visočje. Sastanak je trebao trajati sedam dana, a protegnuo se na šest tjedana. A na tisuće ljudi i dalje se slijevaju u glavni grad Port Moresby u pokušaju da dođu do svog dijela kolača. Dužnosnici ExxonMobila odbili su dati izjavu.

Preko e-pošte ta je tvrtka izjavila da “svojim projektima i prisutnošću želi omogućiti dugoročan gospodarski i društveni boljitak”. No slika budućnosti ovdje na Južnom visočju nije u potpunosti crna. Na primjer, s početkom nekoliko građevinskih projekata vezanih uz ExxonMobil u posljednjih nekoliko mjeseci, nakon dugog izbivanja vratila se i policija. Budući da će se plin početi izvoziti tek za nekoliko godina, ovdašnjem stanovništvu ne slijeva se baš mnogo novca. To je počelo zabrinjavati svećenike u katoličkoj župi. “Ljudi koji ovdje žive nisu spremni na tu količinu novca”, smatra velečasni Paul Patlo, i sam rođen u Papua Novoj Gvineji. Prije je svojoj pastvi kao upozorenje predstavio slučaj lokalnoga seoskog poglavice koji je spiskao 120.000 dolara. Hamon Matipe, 70-godišnji poglavica Kilija, izjavio je da je većinu novca dao svojim suprugama, a ima ih deset. Nadalje, dvadesetak tisuća potrošio je na kupnju 48 svinja, koje je iskoristio kao miraz za 15-godišnju mladenku, koju je platio više od uobičajene cijene od 30 svinja. Zatim je proslavio nadolazeću svadbu s tridesetak seljana uz 15 sanduka piva, što je platio oko 800 dolara. “Novca više nema”, rekao je Matipe. “Ali jako sam sretan zbog te tvrtke ExxonMobil. Prije nisam imao ništa. A sada sam s tim novcem kupio svinje i ponovno se oženio.”

Norimitsu Onishi