Ako želimo prestati zagađivati atmosferu ugljikovim dioksidom, vjerojatno ćemo ga morati vratiti nazad u zemlju odakle smo ga iskopali u obliku ugljena, nafte i plina. Stoga je zadržavanje i izoliranje ugljikovog dioksida postao glavni prioritet državne energetske politike.

Prvi veliki projekt izolacije na području Sjeverne Amerike trenutno se provodi na obalama rijeke Ohio u New Havenu u Zapadnoj Virginiji, a uskoro će završiti i prva faza projekta, i to s neočekivano dobrim vijestima. Postoji, naime, jedna vrsta stijene u čije se sitne otvore ugljikov dioksid uvlači znatno lakše nego što su očekivali, što znači da će im posao biti puno lakši. Osamstotinjak kilometara zapadno od te lokacije, u blizini Meredosije u Illinoisu, razvija se projekt ubrizgavanja ugljikovog dioksida u rasprostranjeniji oblik stijena. “Ovime smo dobili vjetar u leđa”, kaže Gary Spitznogle, voditelj programa zadržavanja i izolacije ugljikovog dioksida u tvrtki American Electric Power, koja proizvodi struju za 11 američkih saveznih država najviše putem izgaranja ugljena. Krajem 2009. godine tvrtka je počela zadržavati ugljikov dioksid iz ispušnih plinova u elektrani na ugljik Mountaineer u New Havenu. U svakoj vrsti stijene u koju se ugljikov dioksid može utisnuti istisnut će vodu iz stijene, a najčešće se radi o vodi koja nija pitka. U blizini Meredosije ugljikov dioksid utiskivat će se u pješčenjak. No, jedan od slojeva ispod elektrane Mountaineer jest i dolomit, koji ima procjepe slične rupama u švicarskom siru, a u dolomitu se, prema Spitznogleovim riječima, ugljikov dioksida ponaša ponešto drukčije. Naime, znatno je sklizaviji od slane vode koju istiskuje, a kako se utiskuje sve više ugljikovog dioksida, procjepi se šire, a tok se ubrzava.

“Sustav je osmišljen da podnese 1260 kilograma po četvornom inču, ali nema potrebe za takvim pritiskom”, kaže Spitznogle. Utiskivanje ugljikovog dioksida kretalo se između 680 i 810 kilograma po četvornom inču, a s obzirom da svaki dodatni kilogram zahtijeva dodatnu električnu energiju za obavljanje rada, to znači da će radom pod manjim pritiskom izoliranje ugljikovog dioksida biti jeftinije. Mnoge domaće i inozemne udruge za zaštitu okoliša pozdravile su izoliranje ugljikovog dioksida iako ih zabrinjavaju detalji. U nekim se mjestima dio stanovništva pobunilo jer “ne žele da se takve stvari događaju u blizini njihova doma”. Međutim, polako se upotpunjuje i pravni okvir za izoliranje ugljikovog dioksida. U studenome 2010. godine Lisa Jackson, voditeljica Državne agencije za zaštitu okoliša, odobrila je odluku koja je u pripremi bila preko tri godine, a kojom se omogućuje stvaranje nove vrste podzemnih bunara za pohranjivanje ugljikovog dioksida. Prema toj odluci, rukovoditelji projekata pohranjivanja moraju pomno proučiti geološke značajke tla, izgraditi bunar, ispitati podzemni tok, sanirati sve potencijalne krizne situacije te začepiti bunar nakon što ga ispune.

Matthew L. Wald