London – Napad na zastupnicu Kongresa Gabrielle Giffords mogao se predvidjeti.

U ožujku prošle godine izjavila je da se njezin okrug našao na meti Sare Palin. “Kako je ona to opisala, kao da je uperila nišan u ovu izbornu jedinicu”, izjavila je Giffords u intervjuu za mrežu MSNBC. “Kad ljudi takvo nešto čine, moraju biti svjesni da njihove riječi imaju posljedice.” Posljedice su se očitovale u metku koji je probio mozak Gabrielle Giffords te smrti suca saveznog suda i još petoro ljudi, među kojima je i devetogodišnja djevojčica. Mladog je propalog studenta na krvavi pohod možda navela psihička bolest, no ne može se pobiti činjenica da je kultura u kojoj je Jared Lee Loughner odrastao, od nedovoljno strogih zakona o oružju u Arizoni do olake ratne retorike Sarah Palin, poticala ideje budućeg ubojice. Predviđanje ovog nasilnog čina temelji se na nečemu većem od zlokobnog naviještanja zastupnice Giffords. Temelji se, zapravo, na duhu koji vlada suvremenom Amerikom. Sjedinjene Američke Države u današnje su vrijeme vrlo opasno mjesto. Kad se zbroje dva rata u kojima ne možemo pobijediti, teška recesija, preko četiri milijuna zaplijenjenih kuća u protekle tri godine te jad koji narod osjeća zbog sve jasnije neostvarivosti američkog sna, dobivamo idealno tlo za bujanje populizma, ekstremizma i njihova sina – nasilja. Jezik desničarskih napada na predsjednika Obamu već je neko vrijeme obojen zlobnim insinuacijama. Pokret Tea Party procvao je zahvaljujući retorici koja Sjedinjene Američke Države opisuje kao žrtvu prikrivenog muslimana i socijalista koji je nekako poništio ustav te ga treba zaustaviti pobunom, možda i naoružanom, kako ne bi došlo do nekog “tajnog džihada”. Otud nišani, “domaći neprijatelji”, “izmjena Drugog amandmana”, povratak antimuslimanskih težnji, koje su sad ekstremnije nego i u jednom trenutku otkako se dogodio napad 11. rujna, te nesmiljeni žučni ispadi koji dominiraju mrežom Fox News i desničarskom blogosferom. Istina je da bijes i prijetnje nasiljem nisu strogo vezane uz desničarstvo, ali to jest njihova najgorljivija i najizražajnija sfera. Gotovo deset godina nakon AlQaidina napada čini se kao da Amerika sama sebe proždire, što je za inicijatore tog terorističkog čina scenarij iz snova. Ova država puna je sablasnih prijetnji do te mjere da je Židovka, inače prva koja je u zastupnički dom izabrana u Arizoni, koja se protivila strogim protuuseljeničkim mjerama i reformi zdravstva u svojoj saveznoj državi postala metom nasilnih maštarija nestabilnog mladića.

“Planirao sam napad unaprijed”, napisao je Loughner na omotnici koju su kasnije pronašli u njegovu domu. Zastupnica Giffords je, čini se, postala njegova prijetnja. Nedavno sam posjetio Oklahomu, konzervativnu državu koja je poznata kao okosnica takozvanog “biblijskog pojasa”. Iako u toj državi živi manje od jedan posto muslimana, 70,8 posto birača u studenom je glasalo za amandman koji brani šerijat, to jest vjerski zakon islama. Pastor Paul Blair objasnio mi je da je “rat prijevara i obmana” te da muslimani u Americi djeluju bezopasno čak i kad smišljaju preuzimanje vlasti. “Amerika je prije svega kršćanska nacija utemeljena na ključnim biblijskim istinama, što je bitno čak i ako ne morate biti kršćanin da biste ovdje živjeli”, dodaje Blair. Upravo je u Oklahoma Cityju 1995. jedan drugi mladi Amerikanac, Timothy McVeigh, paravojni desničar kojeg je razbjesnila politika savezne vlade, aktivirao bombu u kamionu koja je usmrtila 168 ljudi. Prošle je godine obilježeno 15 godina od tog napada uz neznatnu pozornost javnosti jer su Amerikanci toliko usmjereni na džihadističku prijetnju. Čak je i onda sumnja prvo pala na muslimane. Imam Enchassi iz Oklahoma Cityja, ispričao mi je kako ga je policija došla ispitati. U vremenima krize ljudima treba žrtveno janje, čak i u zemlji koju je obilježila otvorenost. Amerikanci bi se samo trebali sjetiti Europe i nasilja koje je vladalo u 20. stoljeću kako bi se prisjetili da politička opasnost ide ruku pod ruku s gospodarskom patnjom i polaganom propašću, a onda bi možda shvatili da stvarni neprijatelji, čije je lice neprimjetno poput McVeigheva ili Loughnerova, često prijete iznutra.

Izvještaj/Roger Cohen