Autocesta sa osam traka koja vodi od Dhake, glavnoga grada Bangladeša, pomalo se sužava što se više približava ovom gradu koji je udaljen 48 kilometara prema sjeveru, da bi na kraju automobile dovela do blatne ceste pune rupa, uz koju se nižu drva mangrova i male trgovine.

No nije ovo samo ruralna enklava. To je također mjesto kojem će se inozemni proizvođači sve više okretati ako zahtjevi kineskih radnika za porastom plaće natjeraju tvrtke na pronalazak novih žarišta jeftine radne snage. U tvornicama okruženim čeličnim ogradama i visokim betonskim zidovima deseci tisuća radnika, od kojih su većina žene, provode dane šivajući majice, hlače i veste za Wal-Mart, Zaru te druge zapadnjačke maloprodajne lance i odjevne robne marke. DBL Group, jedna od ovdašnjih domaćih tvrtki, zapošljava 9000 ljudi koji izrađuju majice i pleteninu. Posluju toliko dobro da je pri završetku gradnja desetokatnice s otvorenim radnim prostorima veličine nogometnog igrališta na kojima su posijani redovi šivaćih strojeva. “Našoj je obitelji potreban novac, zato smo došli ovamo”, kaže Maasuda Akthar, dvadesetjednogodišnja krojačica zaposlena u DBL-u. Budući da su u Kini, dugogodišnjoj radničkoj prijestolnici, porasli troškovi rada, polako joj posao počinju otimati Bangladeš, Vijetnam i Kambodža. Li & Fung, hongkonška tvrtka koja proizvodi odjeću za Wal-Mart i Liz Claiborne, objavila je da je proizvodnja tvrtke u Bangladešu porasla za dvadeset posto u proteklih godinu dana, a Kini, dosad najvećem dobavljaču, proizvodnja je pala za pet posto. “Bangladeš postaje vrlo konkurentan”, analitičarima je u ožujku izjavio William Fung, izvršni direktor grupe Li & Fung. Novi tijek radnih mjesta pokrenut je i prije nego što su se mnogi tvornički radnici u Kini nemirima izborili za velik porast plaće te prije promjena devizne politike Kine koja bi također mogla dovesti do porasta troškova kineskog izvoza.

Gospodarstvenici očekuju da će se ubrzati migracija niskoplaćenih poslova iz Kine. Zagovaratelji radničkih prava tvrde da tekstilni radnici u Bangladešu imaju najniže plaće na svijetu. Maasuda Akthar, koja prema lokalnim standardima ima relativno dobru plaću, zarađuje otprilike 64 dolara mjesečno. U usporedbi s tim najniže plaće u kineskim industrijskim provincijama na obali kreću se od 117 do 147 dolara. No u Kini se nalazi velik broj radnika migranata, ceste su moderne, a industrijske provincije dobro povezane dalekovodnom električnom mrežom. U većem dijelu Bangladeša struje nema po šest ili sedam sati na dan jer država ne ulaže dovoljno u elektrane i iskorištavanje nalazišta prirodnog plina. Na tome se sada radi, no problemi neće biti brzo riješeni. Stopa pismenosti u Bangladešu iznosi 55 posto, a u Kini je viša od 92 posto. Zbog toga, kako stoji u izvještaju Centra za politički dijalog, nezavisne organizacije za istraživanje sa sjedištem u Dhaki, bangladeški radnici 75 posto manje su učinkoviti od Kineza u izradi majica, jakni i druge odjeće. Unatoč nedostacima u Bangladešu se od 2004. do 2009. godine izvoz odjeće gotovo udvostručio. U tekstilnoj industriji zaposleno je tri milijuna ljudi, što je više nego i u jednom industrijskom sektoru u ovoj zemlji sa 160 milijuna stanovnika kojoj je poljoprivreda glavna industrijska grana. Od lipnja do studenog prošle godine izvoz odjeće činio je više od 80 posto ukupne vrijednosti izvoza od 7,1 milijarde dolara.

Među zemljama u razvoju Bangladeš je treći po veličini izvoznik odjeće, nakon kopnenog dijela Kine koja je 2008. godine ostvarila 120 milijardi dolara izvoza, i Turske koja se prema izvješću Svjetske trgovinske organizacije nalazi na drugome mjestu sa znatno nižom brojkom. I radnici u Bangladešu, poput Kineza, počinju tražiti veće plaće. Tekstilni radnici traže povećanje najniže plaće za 200 posto, na 5000 taka ili 71 dolar mjesečno, koliko danas zarađuju radnici s nekoliko godina radnog staža. Vlada će uskoro odrediti novu minimalnu plaću, a posljednji put porasla je 2006. na 1662,50 taka (otprilike 24 dolara). Od tada godišnja stopa inflacije iznosi visokih 9,9 posto. “Većina tekstilnih radnika živi u siromašnim naseljima u kojima najam jedne sobe stoji od 2000 do 3000 taka”, kaže Mushrefa Mishu, predsjednica Foruma jedinstva tekstilnih radnika, udruge koja navodno predstavlja više od 60.000 radnika. Vlasnici tvornica tvrde da bi ih velik porast plaće učinio manje konkurentnima u odnosu na Vijetnam i druge velike proizvođače. “Da plaća iznosi 5000 taka, zatvorio bih sve tvornice”, kaže Anisul Huq, bivši predsjednik trgovačke grupe bangladeške tekstilne industrije i vlasnik tvornice koja radi za WalMart. “Čak i da je 3000 taka, većina će se tvornica zatvoriti za tri ili četiri mjeseca.”

Vikas Bajaj