Danas nesigurnost vlada i na Istoku i na Zapadu. Mnogi Europljani izgubili su vjeru u Europsku uniju i govore o potpunom ukidanju tog pokusa, svjetski čelnici podijeljeni su oko sprečavanja krvoprolića u Siriji, a iz pozadine prijeti mogućnost sukoba s Iranom. Što se događa s pričama koje izmislimo u vremenima radikalnih promjena i trajne nesigurnosti? Dok ljudi umiru na ulicama, dok režimi propadaju, dok nam prijeti gospodarski i politički kolaps, kakvo uporište ostaje romanopiscima i pjesnicima? Pisanje je osamljen posao, no ponekad zasmeta buka s ulice.

Nedavno se 50 pisaca iz različitih zemalja sastalo na Svjetskoj konferenciji pisaca u Edinburghu i nastojalo definirati svoju ulogu u sklopu društvenih i političkih događaja. Egipatska spisateljica Ahdaf Soueif, koja je romanom “Karta ljubavi” zaslužila finale nagrade Man Booker 1999. godine, smatra da je Arapsko proljeće ključan trenutak te da od pisca traži da napusti svoje mirno utočište i osjeti bilo života na ulicama. “Želite li se time baviti ili od toga pobjeći? Želite li živjeti pod staklenim zvonom ili bio dio veće svjetske priče?”, upitala je te dodala da je danas posao pisca “ispričati priče kakve jesu i pomoći im da steknu moć kao stvarnost, ne kao fikcija”. Pakistanska spisateljica Kamila Shamsie kaže da njezinu fikciju prožima pitanje “što se dogodilo mojoj zemlji”. Pogledala sam po prostoriji dok je govorila i vidjela da nekolicina nas kima glavom, uglavnom oni iz Turske, Argentine, Nigerije i Kine i drugih zemalja u kojima je politika kroz povijest progovarala glasnije od umjetnosti, gdje je cenzura bila svakodnevna pojava, a riječi smatrane eksplozivnima i opasnima. Romani poput “Modernog Kaira” Naguiba Mahfouza, “Stvari se raspadaju” Chinue Achebea, “Kuće duhova” Isabel Allende ili “Snijega” mojeg sunarodnjaka Orhana Pamuka ne samo da otkrivaju neizrečenu političku istinu već nas podsjećaju na mogućnost da nas ipak čekaju čarobni trenuci i svijetla budućnost. Danska spisateljica Jana Teller govorila je o paralelnom svemiru u kojem pisci djeluju izvan političke sfere. Danskim je piscima, rekla je, najveći problem na papiru se suočiti s “problemom razvedenih roditelja”. Pisci iz manje demokratskih, kriznih zemalja uvučeni su u politiku, što znači da imaju manje slobode u istraživanju stila i tema. Što je piščeva rođena okolina nemirnija, njegova su djela “stvarnija”. Svojim smo okupljanjem u Edinburghu obilježili godišnjicu slavne konferencije održane prije 50 godina, na kojoj je pedeset pisaca raspravljalo o romanima i njihovu odnosu prema zbivanjima u svijetu.

Među okupljenima su bili legendarni Rebecca West, Muriel Spark i William Burroughs. Konferencija je bila usijana: nekoliko je starih prijateljstava prekinuto, nekoliko se uzvanika skoro upustilo u okršaj, a jedan od organizatora drugoga je bocom vina udario u glavu. Jedan uzvanik koji je sudjelovao na obje konferencije rekao je da je 1962. godine raspravom dominirala ideologija (“treba li književnost produbljivati marksističku ideologiju?”), a politika je bila tek u primisli. Danas je svijet prepun ideologija, poput političkog islama, konzervatizma, liberalizma i nacionalizma, no ta je riječ izgubila svoju intelektualnu privlačnost. Nitko ne želi da ga se smatra ideologičnim, čak ni oni koji se za ideologiju gorljivo zalažu. Onoga dana kad je konferencija završila na jugoistoku Turske odjeknula je bomba, u kojoj je smrtno stradalo 9, a ozlijeđeno 68 civila. Sjela sam za računalo, a bijeli me zaslon vukao u suprotnim smjerovima. Jedan dio mene htio je napisati kolumnu o političkom nasilju i sukobu turskog i kurdskog untranacionalizma, a onaj drugi htio se vratiti romanu koji sam već pisala, u kojemu se radnja zbiva u nekom drugom stoljeću, a utemeljena je na zamišljenom putovanju slona i njegova skrbnika od Mogulskog do Otomanskog carstva. Turski pisci na politiku gledaju kao Britanci na vrijeme. Ona nas okružuje, steže i svaki put iznova deprimira. Štoviše, od nje ne možemo pobjeći. Možda to znači biti pisac iz onoga dijela svijeta u kojemu demokracija nije sazrela i gdje život eruptira nedaleko od naših prozora. Kolebamo se između sumnje da su umjetnost i književnost uzaludne kad su nam životi i građanske slobode ugroženi te vjerovanja u to da nam priče trebaju da preživimo kao ljudska bića usprkos svemu. Moramo se podsjetiti da je istina fikcije dublja od politike.

Elif Sharak autorica je osam romana. Njezina najnovija knjiga “Honor” (“Čast”) objavljena je u travnju.

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com