Zahtjev slovenske NLB banke da putem suda naplati 60 milijuna eura duga od Agroživa doživljeno je kao nastojanje da se na tržištu Srbije ubaci slovenska kompanija Perutnina, koja je dosad pokrivala 10 posto tržišta. U Agroživu, najvećem proizvođaču piletine u Srbiji, koji pokriva 30 posto srpskog tržišta, uveden je stečaj zato što ta kompanija nije mogla ispunjavati obveze prema vjerovnicima. Nakon što su vlasnici zajedno s njihovim poslovnim partnerima uhićeni zbog izbjegavanja poreznih obveza i drugih malverzacija, Perutnina je povećala ulaganja u srpski Tropiko u kojem ima većinski udio. Perutnina će u ovoj i idućoj godini u to poduzeće uložiti 40 milijuna eura u povećanje proizvodnje pilećeg mesa u Srbiji i tako postati najveći opskrbljivač na srpskom tržištu u tom segmentu.

Lažne donacije
U tijeku je “tiha borba” između NLB-a i ostalih vjerovnika u vezi s dugovima Agroživa. Srpski vjerovnici skloni su oprostiti dio duga, da Agroživ “stane na noge”, kako bi mogli naplatiti potraživanja. Odluku o tome što će biti s Agroživom treba donijeti sud u Pančevu. Na stranu srpskih vjerovnika stalo je ministarstvo trgovine koje nastoji održati kompaniju “na životu” kako bi se spriječili poremećaji na tržištu u opskrbi pilećim mesom. Zajednički nastup ljubljanske banke NLB i Perutnine nije usamljen slučaj kako pojedine kompanije i banke iz iste države “udruženim snagama” nastupaju u osvajanju tržišta. Tako je Europska investicijska banka (EIB) imala odlučujuću ulogu u određivanju izvođača radova u gradnji mosta preko Dunava kod Beške, koji predstavlja sastavni dio europskog cestovnog koridora X. EIB je, kao najveći kreditor cijelog posla, inzistirao da se posao povjeri austrijskoj kompaniji Alpine iako je srpski konzorcij sastavljen od sedam poduzeća, predvođenih Mostogradnjom, dao najpovoljniju ponudu. Posao je na kraju dobila Alpine koja je kao podizvođače angažirala Mostogradnju, kompaniju koja je izgradila sve najveće mostove u Srbiji. Slično iskustvo doživjelo je i javno poduzeće Željeznice Srbije koje je od inozemnog kreditora bilo prinuđeno naručiti 1100 teretnih vagona od stranog proizvođača, navodno zato što srpski proizvođači nisu “dorasli” tom poslu. Istodobno je tvornica vagona iz Kraljeva ugovorila posao o isporuci tisuću teretnih vagona za potrebe njemačke željeznice. Strani proizvođač vagona je nakon dobivenog posla kupio pogone niške Mašinske industrije za proizvodnju vagona i u njima organizirao proizvodnju za potrebe Željeznice Srbije. Ta tvrtka bilježi velik rast u prijevozu robe jer se sve veći broj poduzeća orijentira prema željezničkom prijevozu. Osobito raste pritisak iz inozemstva tako da je opseg teretnog transporta više nego udvostručen. Sličnih primjera ima i u drugim poslovima, osobito kada je riječ o tzv. donatorskoj pomoći drugih država koje zahtijevaju da u posao u koji su uložile sredstva budu angažirane njihove kompanije ili one za koje smatraju da su najbolje. Tako je Japan pomogao beogradski javni promet s više od stotinu autobusa, iako u zemlji postoji poduzeće Ikarbus koji autobuse izvozi na strana tržišta.

Nacionalna banka
Upućeni smatraju da je napravljena velika pogreška što Srbija prilikom prodaje banaka nije osnovala nacionalnu investicijsku banku koja bi kreditima podržala srpska poduzeća u njihovim nastupima na natječajima za dobivanje velikih poslova. Isti je postupak i kod pružanja savjetničkih usluga. Srbiji se daruju sredstva koja mora potrošiti na stručnjake koje određuje donator.