Tijekom večere u kući Rabije Sultane (21) vlada ledena tišina. Obitelj ne razgovara s njom otkako je u svibnju obiteljski život zamijenila poslom blagajnice u McDonald’su.

Njezin ju je konzervativni brat izvrijeđao jer je naštetila obiteljskoj časti time što je pristala na posao u kojem komunicira s muškarcima i u kojem burku mora odbaciti u korist McDonald’sove radne uniforme s kratkim rukavima. Zatim joj je uzeo uniformu, ošamario je i zaprijetio joj da će joj slomiti noge ako je vidi izvan kuće. Iako joj je obitelj ogorčena, novac im je itekako potreban. Rabia svoju mjesečnu plaću od 100 dolara daje u kuću kako bi namirila troškove koje muški članovi obitelji više ne uspijevaju plaćati, uključujući školovanje njezine mlađe sestre. Rabia Sultana pripada maloj, ali rastućoj generaciji mladih žena iz niže klase koje prihvaćaju poslove u uslužnom sektoru kako bi mogle uzdržavati obitelji, dovodeći u sukob vjersku i kulturnu tradiciju te gospodarski očaj. Žene na rad ne potiče novonastali feminizam već inflacija koja je u posljednjih sedam godina skočila s 1,4 posto na 12,7 posto. Uslijed toga, jedna plaća, plaća muškarca, više ne može prehraniti obitelj. “Ne radi se samo o gospodarskoj potrebi, već o potrebi naroda”, kaže Rafiq Rangoonwala, izvršni direktor tvrtke KFC Pakistan, koji je svojim voditeljima podružnica odredio da do sljedeće godine moraju udvostručiti broj radnica. “U protivnom, Pakistan neće napredovati. Zauvijek ćemo ostati zemlja trećeg svijeta jer 15 posto Pakistanaca ne može hraniti 85 posto stanovništva.”Broj zaposlenica u lancu KFC u Pakistanu u proteklih je pet godina porastao za 125 posto. Nekoliko lanaca poput McDonald’sa i maloprodajnog diva Makra, u kojima se od 2006. broj zaposlenica učetvorostručio, uvelo je besplatne usluge prijevoza za zaposlenice kako bi ih zaštitili od maltretiranja i kako bi se lakše odlučile na prihvaćanje radnih mjesta na kojima bi mogle doživjeti neugodnosti.

“Naše je društvo u tranziciji”, kaže Zeenat Hisam, znanstvenik s Pakistanskog instituta za radno obrazovanje i istraživanje. “Muškarci u Pakistanu nisu se promijenili i neće se mijenjati tempom kojim se žene mijenjaju. Muškarci i dalje žele držati moć u svojim rukama.”Preko stotinu mladih žena koje su nedavno počele raditi u uslužnom sektoru izjavilo je da ih neprestano maltretiraju. Neke žene na radnom mjestu više vremena provedu braneći se od napada klijenata nego uslužujući ih. Na putu kući ih u autobusu zadirkuju, a susjedi ih osuđuju. Braća im toliko često otimaju radnu uniformu da McDonald’s svojim zaposlenicama daje tri kompleta radne odjeće. “Da dam otkaz, kod kuće bi se situacija smirila”, kaže Rabia. “Ali onda bi naš kućni budžet bio znatno osiromašen. Želim postići nešto u životu i pomoći sestrama koje ne izlaze iz kuće i ne znaju ništa o vanjskom svijetu.”Zasad je mobilizacija žena u uslužnom sektoru ograničena na Karachi. U drugim dijelovima Pakistana žene su i dalje strogo vezane uz dom ili prihvaćaju poslove u tradicionalnim radničkim okvirima, kao što su ženske tvornice tekstila ili škole za djevojčice, gdje su plaće i dvostruko niže nego u uslužnom sektoru. Čak i pionirske tvrtke, kao što je KFC, upošljavaju 90 posto muškaraca. Iako nema pouzdanih podataka o broju žena koje rade u uslužnom sektoru, ženska radna snaga u Pakistanu vrti se oko 20 posto, što je najniži postotak od svih muslimanskih zemalja. Ima žena poput Saime (22) koje su prisiljene voditi tajni život kako bi mjesečno zaradile 175 dolara. Plaća njezina oca koji radi kao trgovac nije dovoljna da pokrije sve obiteljske troškove. S obzirom da nema fakultetsku diplomu, jedini posao koji je mogla naći bio je onaj u pozivnom centru za narudžbe jednog velikog restorana. Međutim, svojim je radom toliko zadivila voditelja službe da joj je ponudio bolje plaćen posao konobarice u restoranu u blizini njezine kuće.

Nevoljko je pristala, no morala je moliti da je pošalju u restoran udaljen dva sata od doma kako članovi obitelji i susjedi ne bi primijetili da ondje radi. Njezina obitelj i nakon tri godine još uvijek misli da radi u podrumu pozivnog centra. “U potpunosti sam se promijenila otkako radim ovdje”, priča nam u kutu restorana prije dolaska kolega. “No, iskreno, nisam sretna što to moram tako raditi.”Žene s kojima smo razgovarali kažu da su se morale boriti protiv stereotipa da su žene koje rade promiskuitetne. Muškarci ponekad pogrešno shvate nešto što je u uslužnoj djelatnosti normalno, kao što je osmijeh. Fauzia, koja radi kao blagajnica u lancu KFC, kaže da je prošle godine jedan gost bio toliko očaran njezinim osmijehom da ju je pratio kad je izašla s posla i pokušao je silom ugurati u auto, no srećom uspjela je pobjeći. Sunila Yusuf, prodavačica koja kod kuće nosi tradicionalnu odjeću ružičaste boje, ali na radnom mjestu u otmjenom butiku u trgovačkom centru Park Towers odijeva uske traperice, kaže da joj je zaručnik ponudio 100 dolara mjesečno da ostane kod kuće. “On zna da Pakistanci ne poštuju žene”, dodaje. Gotovo svih stotinu žena s kojima smo razgovarali izjavilo da je će udajom završiti njihova karijera. No, mnoge su rekle da osim brojnih opasnosti ima i koristi. “Naučila sam da ništa što mi muževi kažu ne shvatim zdravo za gotovo”, kaže Sana Raja Haroon, prodavačica u butiku Labels, u kojem joj muškarci ponekad daju svoje posjetnice. Međutim, zaposlenim ženama često prilaze mlađe žene koje im se dive i žele krenuti njihovim stopama. “Djevojke nam zavide”, kaže Bushra, radnica u KFC-u. “Smatraju nas glavom kuće i to je baš dobar osjećaj.”

Adam B. Ellick; Huma Imtiaz doprinijela izvještaju