Mjehurić se izdiže kroz rupicu na površini zamrznutog jezera. Pukne. Za njim uslijedi još jedan, pa još jedan, kao da negdje u ledenim dubinama nešto ključa. Svaki mjehurić koji pukne ispusti metan, snažan staklenički plin koji se stvara ispod jezera uslijed raspadanja biljnih ostataka. Te su biljke svjetlost dana posljednji put osjetile prije 30.000 godina, otkad su zatočene u dubokom ledu.

Sve do danas.“Ovo je žarište”, objašnjava Katey M. Walter Anthony, vodeća znanstvenica na području ispuštanja metana. Nekoliko minuta kasnije, opasno se naginje preko ruba leda i baca bočicu u hladnu vodu kako bi ugrabila uzorak tog plina.Ovo je još jedan mali pokazatelj za znanstvenike koji s naporom pokušavaju shvatiti jednu od najvećih tajni o budućnosti Zemlje.Skladište plinovaStručnjaci već dugo znaju da su područja na krajnjem sjeveru skladište smrznutog ugljika, sadržanog u obliku lišća, korijenja i drugih organskih tvari zatočenih u ledenom tlu, što je mješavina iz koje prilikom topljenja nastaju metan i ugljični dioksid, plinovi koji privlače toplinu i zagrijavaju naš planet. Ali posljednjih godina zapanjilo ih je saznanje o golemoj količini organskog otpada koji ovdje počiva. Prema posljednjim procjenama, područje vječnog leda, koje prekriva gotovo jednu četvrtinu sjeverne Zemljine polutke, sadrži dvostruko više ugljika negoli čitava atmosfera. Znanstvenici su uvjereni da temperatura diljem većeg dijela tog područja raste prvenstveno zbog ubrzanog povećanja ispusta stakleničkih plinova uzrokovanog ljudskim djelovanjem. I vječni led se također zagrijava. Dio se već otopio, a pojavljuju se i drugi pokazatelji koji ukazuju na to da zamrznuti ugljik postaje sve nestabilniji.“To vam je kao brokula u zamrzivaču”, objašnjava Kevin Schaefer, znanstvenik Državnog centra za snijeg i led u Boulderu u Coloradu. “Dok je god brokula u zamrzivaču, sve je u najboljem redu. No čim je izvadite iz zamrzivača i stavite u hladnjak, otopit će se i nakon nekog vremena se početi raspadati.” Kad bi znatna količina ugljika dospjela u atmosferu, pojačalo bi se zagrijavanje planeta. Osobito je zabrinjavajuća mogućnost da će se značajniji dio pojaviti ne u obliku ugljičnog dioksida, plina koji obično nastaje uslijed raspada organskog materijala, već u obliku metana, koji nastaje kad se taj raspad odvija u jezerima ili na močvarnim područjima.

Metan naročito dobro upija sunčevu toplinu, a potencijal za velike nove ispuste metana na Arktiku jedan je od najvećih džokera klimatologije. Znanstvenici izjavljuju da shvaćanje tog problema predstavlja glavni prioritet. Američki državni ured za energiju i Europska unija tome su već posvetili nekoliko projekata, a i Nasa razmatra pokretanje projekta vezanog uz navedeni problem.Preliminarne računalne analize ukazuju na to da bi arktička i subarktička regija mogle postati godišnji izvor ugljika istovjetan oko 15 posto današnjih godišnjih ispusta nastalih ljudskim djelovanjem. No prema jednom novijem istraživanju, 41 posto znanstvenika koji proučavaju područje vječnog leda smatra da će, ako izgaranje fosilnih goriva od strane čovječanstva ostane na visokoj razini, a naš planet se naglo zagrije, plinovi s područja vječnog leda u konačnici iznositi isto koliko i 35 posto današnjih ljudskih emisija. Stručnjaci također upozoravaju da se, ako ljudi smjesta počnu kontrolirati vlastite emisije, staklenički plinovi koji se izdižu iz vječnog leda mogu zadržati na puno nižoj razini. Čak i u scenarijima s najboljim ishodom, ovakve brojke znače da će dugotrajni međunarodni pregovori glede stakleničkih plinova najvjerojatnije postati još teži, s manje mjesta za zemlje koje žele nastaviti s izgaranjem golemih količina fosilnih goriva.“Čak i ako je riječ o samo 5 ili 10 posto današnjih emisija, i to je iznimno zabrinjavajuće, a kamoli 30 posto!”, kaže Joseph G. Canadell, australski znanstvenik koji vodi globalni program nadzora svjetskih stakleničkih plinova. “Bit će to kronični izvor ispuštanja plinova koji će trajati stotinama godina.”

Uspon i pad vječnog leda
A. David McGuire, znanstvenik s Aljaškog sveučilišta u Fairbanksu, smatra da je tolika količina biljnog otpada ostala u ledenom kavezu na zapadu Sjeverne Ameriku i istoku Sibira upravo zbog neobične geologije tog područja. Naime, tijekom posljednjeg ledenog doba, ta područja nisu bila prekrivena glečerima, ali klima je bila vrlo surova, obilježena jakim vjetrovima. Ti vjetrovi i rijeke donijeli su goleme količine nanosa mulja i prašine koji su se smjestili u nizinama Aljaske i Sibira. Tanki površinski sloj tog tla ljeti se otapao, nakon čega je na njemu rasla trava, koja je zadržavala ugljični dioksid. Međutim, tijekom oštrih zima, korijenje te trave, lišće, pa čak i trupla uginulih životinja zamrznula bi se prije nego što su se stigla raspasti. I tako je područje vječnog leda raslo. Na vrhuncu ledenog doba, prije dvadeset tisuća godina, smrznuto tlo prostiralo se preko južnih 48 država koje nisu bile prekrivene ledenim pokrovom. Oni koji se ne slažu s gore navedenom teorijom vole naglašavati upravu tu povijesnu činjenicu, pri čemu zaključuju da je današnje topljenje vječnog leda jednostavno zaostatak ledenog doba. No znanstvenici dominantne struje odbacuju takve argumente, iako se nadaju da će topljenje vječnog leda doista teći polako. Tvrde da je klima u posljednjih desetak tisuća godina bila razmjerno stabilna i da se nije puno mijenjala. Sada, kad čovječanstvo izgara goleme količine ugljika u obliku fosilnih goriva, temperatura planeta raste, a Arktik se zagrijava dvostruko brže. Znanstvenici tvrde da je upravo zbog toga ostatak vječnog leda u opasnosti. Topljenje je najzamjetnije na južnim rubovima područja vječnog leda. Diljem golemih područja, uključujući veći dio središnje Aljaske, vječni led na rubu je točke otapanja, pa mnogi smatraju da će se početi topiti već oko 2020. godine. Kanadski je znanstvenik Charles Tarnocai 2009. godine izračunao da na sjevernom području u tlu ima oko 1,5 milijardi metričkih tona ugljika, od čega se oko 88 posto nalazi u vječnom ledu. To je dva i pol puta više od ukupne količine ugljika trenutno prisutne u atmosferi. Francuski znanstvenik Philippe Ciais tada je napisao da ga je “zapanjila” takva računica u odnosu na prethodne koje su navodile znatno manje količine. “Ako se u toplijem svijetu uslijed djelovanja bakterija organske tvari iz tla počnu brže raspadati i otpuštati ugljični dioksid, nastat će začarani krug koji će ubrzati globalno zatopljenje.”

Jezera i požari
Kad se vječni led počne otapati, površina tla ponekad se uruši u nizinu poznatu pod imenom termokrš. Na tom području može nastati jezero, čija tamna površina privlači sunčevu toplinu i uzrokuje daljnje topljenje leda. Pored lokacija termokrša, stabla se neobično naginju jer im je korijenje izloženo naglim promjenama krajobraza, zbog čega nastaju takozvane “pijane šume”. A kako se topljenje leda samo ubrzava uzrokovano početnim topljenjem, oslobađa se sve više pradavnog biljnog otpada. “Očekujemo da će povećana aktivnost termokrša ostvariti vrlo velik učinak, ali zapravo to ne možemo ustvrditi sa stopostotnom sigurnošću”, kaže Guido Grosse, stručnjak s Aljaškog sveučilišta u Fairbanksu. Požari bi također mogli dodatno ubrzati otapanje vječnog leda. U jednom je požaru 2007. godine izgorjelo 1035 četvornih kilometara aljaške tundre. Jezerski sedimenti pokazali su da požar takvih razmjera u toj regiji nije zabilježen u posljednjih pet tisuća godina. “Smatram da je povećanje učestalosti požara najbrži način gubljenja vječnog leda i otpuštanja ugljičnih plinova iz njega u atmosferu”, izjavila je Michelle C. Mack, stručnjakinja sa Sveučilišta u Floridi koja proučava požare na tundri. Edward A. G. Schuur, znanstvenik sa Sveučilišta u Floridi koji je obavio neka terenska istraživanja na Aljasci, zabrinut je što ugljik koji je zakopan prije praskozorja naše civilizacije sada dolazi na površinu. “To je znak velikog poremećaja, a ovaj proces nećemo moći samo isključiti i zaustaviti jednoga dana kad nam se to prohtije”, zaključuje Schuur.

Justin Gills

Katey M. Walter Anthony otkriva da se metan izdiže s dna jezera u obliku plinovitih stupova

sigurnost podataka

Što se događa s ispisom u oblaku i zašto su tvrtke sve opreznije?

INOVACIJA

Ovo smo oduvijek željeli: Zubarska stolica koja pruža vrhunsko wellness iskustvo