Nejednakost se ponovno uvukla u vijesti, ponajviše zahvaljujući pokretu “Okupirajmo Wall Street”, ali i uz pomoć Ureda Kongresa za planiranje proračuna. A znate što to znači? Vrijeme je za primjenu zamagljivača očiju! Ako već neko vrijeme pratite ovu problematiku, onda znate na što mislim.

Kad god se pojavi mogućnost da će sve veća razlika u dohotku doći u središte pozornosti, jedna pouzdana obrambena skupina ponovno navuče zastor neznanja. Radne skupine objavljuju izvješća u kojima tvrde kako nejednakost zapravo ne raste ili da nije važna. Učenjaci taj fenomen nastoje opisati u benignijem svjetlu i ističu kako se zapravo ne radi o šačici bogatih naspram ostalih, već o obrazovanima i nedovoljno neobrazovanima. Važno je, stoga, da znate kako su svi ti pokušaji usmjereni zamagljivanju okrutne stvarnosti – Amerika je društvo u kojem se novac sve više gomila u džepove nekolicine, a raste opasnost kako će zbog koncentracije bogatstva naša država biti demokratska samo na papiru. Ured za proračun iznio je djelić te okrutne realnosti u nedavno objavljenom izvješću, u kojem se navodi značajan pad udjela Amerikanaca srednjeg i nižeg dohodovnog ranga u ukupnom dohotku. Amerikanci se i dalje smatraju državom srednjeg sloja, no s obzirom na to da 80 posto kućanstava danas prima manje od polovice ukupnog dohotka, takvo viđenje države sve se više udaljava od stvarne slike. Kako bi reagirali na izvještaj, uobičajeni su sumnjivci posegnuli za poznatim argumentima – podaci su pogrešni (a nisu), pripadnost krugu bogatih promjenjiva je (što nije istina) i tako dalje. Najpopularniji je argument ipak tvrdnja da Amerika nije društvo srednjeg sloja, već društvo višeg srednjeg sloja, u kojem velik broj visokoobrazovanih radnika, koji svojim vještinama i znanjem konkuriraju u modernom svijetu, dobro živi. Lijepa je to priča i znatno manje uznemirujuća od one u kojoj vlada grupica bogatih.

No nije istinita. Istina je da fakultetski obrazovane osobe u prosjeku bolje stoje od onih koji nisu završili fakultet i da se taj procjep s vremenom proširio. Međutim, visokoobrazovani Amerikanci svakako nisu imuni na stagnaciju dohotka i sve nestabilnije gospodarstvo. Fakultetski obrazovanim radnicima plaća od 2000. do danas gotovo i nije rasla, a čak se ni oni više ne mogu nadati radnim mjestima s povoljnim beneficijama. Dapače, manja je šansa da će danas radnici s višom stručnom spremom naći posao s plaćenim zdravstvenim osiguranjem nego što su osobe sa srednjoškolskim obrazovanjem imale 1979. godine. Tko tu onda pobire vrhnje? Vrlo malena i bogata manjina. Prema izvještaju Ureda za planiranje proračun jasno je kako je preraspodjela dohotka iz donjih 80 posto stanovništva došla u džep najbogatijeg postotka Amerikanaca. To jest, prosvjednici koji tvrde da predstavljaju 99 posto naroda zapravo su u pravu, a učenjaci koji im pune uši o obrazovanju i poriču bogaćenje izolirane elite potpuno su u krivu. Ako ništa drugo, prosvjednici su odredili premalen postotak jer se posljednje izvješće ureda ne bavi najbogatijim postotkom. Naime, prema ranijem izvješću, koje je izlazilo do 2005. godine, čak dvije trećine porasta dohotka zabilježeno je među 0,1 posto najbogatijih, najbogatijom tisućinom Amerikanaca, kojima je u razdoblju od 1979. do 2005. godine dohodak porastao za više od 400 posto.

Tko se nalazi među 0,1 posto najbogatijih? Jesu li to poduzetnici heroji koji stvaraju nova radna mjesta? Nisu. Uglavnom se radi o izvršnim direktorima raznih tvrtki. Prema nedavnim istraživanjima, oko 60 posto među 0,1 posto najbogatijih su izvršni direktori tvrtki koje ne pripadaju financijskom sektoru i zaposleni su u financijskom sektoru – ukratko, Wall Street u širem smislu. Kad se njima pridruže pravnici i stručnjaci za nekretnine, radi se o više od 70 posto sretne tisućine. No zašto je veća koncentracija dohotka i bogatstva u rukama nekolicine uopće bitna? Jednim je dijelom zbog porasta nejednakosti došlo do toga da većina obitelji u ovoj državi ne sudjeluje potpuno u gospodarskom rastu. Isto tako, kad jednom shvatite koliko su se zapravo bogati obogatili, ideja o povećanju poreza za najbogatije u sklopu dugoročne proračunske politike bit će vam sve privlačnija. Međutim, pravi je odgovor u tome što krajnja koncentracija dohotka nije u skladu sa stvarnom demokracijom. Može li itko ozbiljno poreći kako na politički sustav utječe velik novac te kako se situacija pogoršava bogaćenjem nekolicine najbogatijih? Neki učenjaci zabrinutost oko rastuće nejednakosti još uvijek nastoje odbaciti kao budalastu misao, no istina je takva da je sveukupna narav društva dovedena u pitanje.

Paul Krugman