Bilo je to utjelovljenje američkog sna. Vojnici umorni od borbe u Drugom svjetskom ratu pobjegli su iz gradova kako bi imali vlastito dvorište, kuću masovne proizvodnje i bijelu drvenu ogradu za zaštitu djece i psa.

Potaknuti lakim kreditima, jeftinim fosilnim gorivima i cestama koje je subvencionirala vlada, američka su poslijeratna naselja nicala velikom brzinom te nadahnula svijet cjelovitom vizijom, koju su najbolje ocrtale televizijske serije iz pedesetih godina prošlog stoljeća, poput “Pustolovina Ozzieja i Harriet”. Međutim, san iz predgrađa mogao bi se pretvoriti u očaj iz predgrađa. Kultura ovisnosti o automobilima, širenje stambenih naselja te beskonačni redovi trgovačkih centara stvorili su društvenu izolaciju te neodrživ model opterećivanja okoliša, a u posljednje vrijeme i siromaštvo i zločin. “Cijeloj političkoj klasi polako svanjuje da Ozzie i Harriet ovdje više ne žive”, za Times kaže Edward Hill, dekan Koledža Levin za urbanizam pri Državnom sveučilištu u Clevelandu. Od 2000. do danas u siromaštvo je zbog rasta cijena goriva i propasti hipotekarnog tržišta bačeno pet milijuna stanovnika američkih predgrađa. Kako raste kriminal i drugi problemi u društvu, lokalne vlade ograničene su proračunom i nisu spremne za nove izazove, kako je pisao Times. Ni mnoge države koje su pokušale oponašati američki san o predgrađu nisu prošle ništa bolje. Novoizgrađena naselja nedaleko od Madrida i Berlina gotovo su se pretvorila u grad duhova otkako je globalno tržište privatnih nekretnina doživjelo krah. U Francuskoj se mnoga stara predgrađa, koja su izgrađena radi smještaja radnika useljenika, smatraju najopasnijim naseljima u zemlji. U nedavnoj su krizi najgore pogođena rubna predgrađa. “Ako se provezete kroz bilo koje rubno predgrađe, vidjet ćete prazne i zaključane striptiz klubove okružene golemim praznim parkiralištima”, napisao je u Timesu Christopher Leinberger, profesor urbanog i regionalnog planiranja na Sveučilištu u Michiganu. “Ti se zapušteni spomenici propasti tržišta nekretnina neće vratiti u život.”

I dok su do prije nekoliko godina takve “McVile” na kraju grada postizale visoke cijene na tržištu, kako piše Leinberger, “danas su najskuplje nekretnine u gusto naseljenim područjima s pješačkim zonama u gradskim centrima i obližnjim predgrađima”. Neka su od tih naselja, dodaje, nekoć bila sirotinjska. Nekolicina tih “McVila” koje je nemoguće prodati danas se iskorištava na kreativne (a možda i očajničke) načine. U Mercedu u Kaliforniji sveučilišni se studenti useljavaju u skupocjene kuće u preizgrađenim predgrađima. Za sobu u luksuznoj vili neki plaćaju tek 200 do 300 dolara mjesečno, što je manje nego što bi ih stajalo da borave u prenakrcanim i bučnim studentskim domovima. Mnogim susjedima, pak, prijeti zapljena ili plaćaju znatno više nego što će kuća ikad više vrijediti. “Svi u ovoj ulici otplaćuju previše i ne vidimo nikakav spas”, za Times je izjavio John Angus, nezaposleni profesor engleskog jezika koji je platio 532.000 dolara za kuću koja danas vrijedi 221.000. “Ovo je trebalo biti rubno gradsko naselje u stilu Kućanica, a ovi nas studenti vuku natrag.” No nije sve izgubljeno. Ono što, prema riječima Ellen DunhamJones, spisateljice i profesorice arhitekture na Institutu za tehnologiju u Georgiji, predgrađima treba jesu zeleni gradski centri gdje se može šetati, koji bi bili povezani javnim prijevozom, gdje bi ljudi živjeli u stanovima i gdje bi se razvijale tvrtke čiji se rad zasniva na znanju. Ako to zvuči više urbano nego suburbano, znate na što se cilja. A što je najbolje, dodaje, u te bi se gradske centre lako mogle ponovno ugraditi “asfaltne konstrukcije koje nisu ispunile svoju svrhu”, to jest “propali trgovački centri”.

Kevin Delaney

Komentare šaljite na nytweekly@nytimes.com