Svake godine kupujemo bezbroj uređaja za reprodukciju glazbe, digitalnih kamera i mobilnih telefona koje uskoro bacamo u kantu za smeće. “Svake dvije novi” nije samo ponuda mobilnog operatora koji van nudi novi mobilni telefon po jeftinijoj cijeni svaka 24 mjeseca, već opisuje konzumentske navike prosječnog čovjeka prilikom kupnje kamera, mobilnih telefona i drugih napravica.

Nažalost, koliko god potrošači dobronamjerni bili, teško je držati se obećanja da će reciklirati, naročito kad se radi o elektroničkoj opremi. Izraz “proizvodnja održive elektroničke opreme” gotovo zvuči kao oksimoron, kao i “skroman glumac”. Razlog tomu jest činjenica da je industrija proizvodnje elektroničke opreme izrađena upravo na potrebi za čestom obnovom. IPhone, iPod ili iPad koji danas kupite za godinu dana bit će zastarjeli modeli. A mobilni telefoni s operativnim sustavom Android? Ti kao da se množe svakog petka popodne. Ima li rješenja? U nadi da ću upregnuti mnogo oštroumnije glave, upitao sam svojih 1,3 milijuna pratitelja na Twitteru da mi kažu što misle. Nažalost, većina njih nije gajila previše nade. “Nije stvar u uređajima nego u ljudima”, piše @calcrash. “Stvorila se čitava generacija oboljela od poremećaja pozornosti koja traži nove igračke i mogućnosti.”Velik je broj komentatora izjavio da bi trebalo prestati izbacivati nove modele toliko često. Nekoliko njih spomenulo je satove marke Rolex kao primjer toliko precizne izrade koja se može prenositi generacijama. Ipak, elektroničke naprave nisu satovi. Od njih se očekuje da svake godine zapanje korisnike novim funkcionalnostima i nadmaše postojeće. Jedna je skupina entuzijasta predložila modularniji dizajn uređaja, naprimjer, umetanje novog, bržeg čipa u postojeći uređaj. Međutim, i taj prijedlog nije moguć. Kakvu bi korist od toga imali proizvođači? Za njih je znatno unosnije da vam prodaju čitav novi uređaj.Osim toga, nije samo u procesoru stvar. Najnoviji model iPhonea nema samo noviji čip, nego i drukčiji zaslon, bateriju, unutarnju elektroniku i konektore. Sve je to povezano. Treći, jednako neuvjerljiv prijedlog bio je da se za nove funkcionalnosti koje se pojavljuju svake godine treba osloniti na softverska rješenja, a ne na hardver. Mnogi proizvođači već pokušavaju s time, no ne može se postići mnogo – ne možete dodati nove funkcionalnosti za video snimke ako telefon nema kameru. Srećom, bilo je prijedloga koji bi nam zajamčili zeleniju tehnološku budućnost, a ljudi ne bi bili uskraćeni za “svake dvije novi” niti bi proizvođačima opao dohodak.

Naprimjer, “u kutiju s novim uređajem priložite košuljice za recikliranje, kao što to radi HP s tonerima, kako biste ljude potaknuli na recikliranje”, piše @megazone. Većina tvrtki koje se bave proizvodnjom i prodajom računala već nude besplatne programe recikliranja starih uređaja. Standardizirajte konektore i dodatke. Svaki mobilni telefon u Europi koristi se istom vrstom punjača, stoga više nema potrebe gomilati stare, beskorisne punjače. S vremenom bi proizvođači mogli početi prodavati uređaje bez punjača te time smanjiti troškove i broj onih neiskorištenih. “Neka recikliranje postane obvezno ili će se morati plaćati određena naknada”, predlaže @eclisham. @timqpeterson savjetuje svojevrsno mito kako bi se usporio ciklus nadogradnje – “diskotna cijena za one koji mobitel budu koristili preko zadanog vremenskog roka”. Industriji naložite da počne proizvoditi uređaje od materijala koji su pogodniji za recikliranje, poput biorazgradive plastike. Sve su to dobri prijedlozi. No, što bi se moralo dogoditi da ih proizvođači prihvate? S obzirom da je trenutni model potrošnosti iznimno unosan, što bi ih potaklo na promjenu? Naprimjer, mogla bi se vlada uključiti. Na kraju krajeva, proizvođači u Europskoj uniji standardizirali su punjače tek nakon što je to postalo obvezno. Tvrtke koje počinju uvoditi održive materijale kao što je kukuruzno ili sojino ulje mogli bi ostvariti porezne olakšice. Usto, postoje novi zakoni koji nalažu recikliranje ili potiču dulju uporabu uređaja. Ako neki ne budu reagirali na vladine odredbe, postoji pritisak potrošača. Bilo da se radi o mlijeku koje nije obogaćeno hormonima ili odjeći od organski uzgojenog pamuka. Kad god se podigne buka oko nečega, dolazi do promjena. Možda bi održivost mogla postati marketinški alat, a ne skriveni trošak.

David Pogue