Zbog neuravnoteženih hormona, petljanja roditelja i zbunjenosti zbog budućnosti adolescencija se često čini kao faza koju je najbolje zaboraviti kad jednom nastupe vječne radosti odgovornog odraslog života.

Ali ako je odrasla dob tako sjajna, zašto je toliki broj mladih i onih manje mladih odgađa? U mnogim društvima muškarci i žene iznad dvadesete odgađaju brak, karijeru, čak i napuštanje roditeljskog doma. Ta je promjena toliko česta da sociolozi raspravljaju o nazivu te posve nove životne faze ? spominju se “odgođena adolescencija”, “rana odrasla dob” i “godine odiseje”. Kako god se zvalo, radi se o razdoblju nemirnog istraživanja i nesnalažljivog lutanja. Kao što je David Brooks pisao u New York Timesu, “tijekom dvadesetih godina mladi se školuju i pauziraju od školovanja, žive s prijateljima i kod kuće, zaljubljuju se i odljubljuju te istražuju karijeru za karijerom”.Iako u Hollywoodu cvjeta nova vrsta komedije o “muškarcima ? dječacima” koji nemaju pojma o životu, nisu svi dvadesetogodišnjaci nemotivirani zabušanti. Brooks dodaje da mnogi mladi spremno reagiraju na kulturne potrese koje je donijelo svjetsko gospodarstvo temeljeno na informacijama. Sve je teže naći dobre poslove, radna mjesta manje su sigurna i zahtijevaju obrazovanije radnike, a zbog svega toga vrlo se teško skrasiti. Robin Marantz Henig pisala je da “uzbudljive i vesele dvadesete imaju i lošu stranu: strah, frustraciju, nesigurnost i osjećaj da nerazumijevanja pravila igre”. Dvadesetogodišnjaci bez životnog usmjerenja i njihovi prerano osijedjeli roditelji utjehu bi mogli naći u neuroznanosti. Kao što je The Times nedavno pisao, dugo se vjerovalo da mozak postiže zrelost u doba puberteta. Nedavna su istraživanja pokazala da se to dogodi najranije u 25. godini. Štoviše, najsporije se razvijaju prefrontalni korteks i mali mozak koji su odgovorni za emocionalne reakcije i kognitivne funkcije.

To znači da je nekoliko dodatnih godina dezorijentirane zbrke možda ono što nam je priroda namijenila. Nervozni roditelji svoju djecu barem mogu držati na oku jer mnogi od njih žive u obiteljskom domu. Globalna je recesija najam stana, a kamoli zasnivanje obitelji u novom domu, učinila nemogućim. The Times je pisao o tome kako se u SAD-u 40 posto dvadesetogodišnjaka vrati živjeti roditeljima barem jednom. U Italiji ostanak kod kuće s mamom nema veze s gospodarstvom. “Mamoni” ili mamini dečki glavni su krivci za kronično nisku stopu nataliteta u Italiji. Kad vam mama kod kuće kuha i čisti iako ste odrasli, kome treba brak? U Indiji oženjeni i uspješni muškarci svakodnevno traže savjete od majki. “Postoji golema i neprekidna pupčana vrpca koja povezuje majke i sinove”, rekao je za The Times stručnjak za trgovinu Tarun Das. Međutim, trend vjerojatno nije nov. Kao ni “odgođena adolescencija”, “rana odrasla dob” i “godine odiseje”. The Times je pisao o Kennethu Kenistonu, psihologu sa Sveučilišta Yale, koji je sedamdesetih godina pisao o konfuznim i neukorijenjenim mladima svojega vremena.“Postadolescenti”, pisao je tada, nisu znali “odabrati zanimanje, prepoznati društvene uloge i željeni životni stil”. Drugim riječima, rekao je, “nikako se ne uspijevaju skrasiti”.Kako je on nazvao tu životnu fazu?“Mladost.”

Kevin Delaney

Komentare šaljite na nytweekly@nytimes.com