Kako će svijet zadovoljiti sve veću potražnju za energijom? Prema dosadašnjem iskustvu, rješenje ovog problema vjerojatno nam se već nalazi nadohvat ruke, iako će možda proći i nekoliko godina prije no što ga se prepozna u široj javnosti zbog činjenice da energetski izumi imaju iznimno dugo razdoblje inkubacije.

Uzmimo za primjer hidrauličko frakturiranje, poznatije kao “frakiranje”. U posljednje tri godine, ova tehnika horizontalnog bušenja škriljca u potrazi za plinom prodrmala je energetski svijet i toliko snizila cijenu prirodnog plina da se uslijed toga smanjila uporaba ugljena i cijena električne energije.S istraživanjem tog postupka Ministarstvo energije započelo je još 1980ih, a početkom 1990ih izveden je zaključak da je “frakiranje” dovoljno sazrelo te da se može prepustiti u ruke privatnom sektoru. No navedena tehnika izvršila je utjecaj na tržište plina tek 20 godina poslije. No tako dug zastoj nije nimalo neuobičajen. “Moramo razmišljati dugoročno jer kada na području energetske tehnologije pokušavate napraviti tehnološki pomak, njemu je potrebno najmanje deset do 15 ili 20 godina da izvrši veliki komercijalni učinak”, objašnjava Arun Majumdar, ravnatelj Agencije za napredne istraživačke projekte vezane uz energiju, novog ureda Ministarstva energetike za financiranje visoko rizičnih, ali i iznimno vrijednih projekata. U veljači se obratio skupu poduzetnika koji su se nadali puno bržoj zaradi.Naime, energetski projekti su zahtjevni po pitanju kapitala, a tvrtke su prilično konzervativne, naročito kada je riječ o inovacijama u području skupog hardvera. Tako je Jim Ferland, predsjednik i izvršni direktor tvrtke Westighouse Electric naveo da je dizajn za novi reaktor te tvrtke AP1000 izrađen još početkom 1990ih, a spomenuti reaktor se tek sada počinje graditi, i to u Kini.

U laboratorijima, mladim tvrtkama i umovima smjelih inženjera postoje još brojne druge, slične, obećavajuće zamisli koje bi mogle izmijeniti energetsku kartu svijeta 2030ih. Jedna mogućnost koja je očita jest biogorivo. Na deseci tvrtki i laboratorija marljivo rade na pronalasku tajne kako pretvoriti biljke u tekuće gorivo, to jest kako ubrzati prirodni postupak, za koji su potrebni milijuni godina izlaganja biljaka visokom pritisku i iznimnoj vrućini. Naime, drvno iverje, lišće i niti kukuruza te brojne druge nejestive biljke sadrže velike količine šećera koji se može pretvoriti u alkohol, pa stoga i gorivo, baš kao što se u tvornicama etanola radi sa šećerom iz zrna kukuruza. Problem kod nejestivih sirovina jest što je šećer kemijski zatočen u njima. Tvrtka DuPont Industrial Biosciences tvrdi da je razvila “enzim za saharifikaciju” koji oslobađa te šećere kako bi ih probavile bakterije koje izlučuju alkohol stopom od 240 do 270 litara po metričkoj toni pri tek umjerenoj temperaturi, pritisku i kemijskim uvjetima. Ta tvrtka nada se da će ove godine pokrenuti proizvodnju i postići prekretnicu u svojemu malom komercijalnom pogonu u Nevadi u Iowi.U Medfordu u Massachusettsu tvrtka Agrivida drugom strategijom pokušava dobiti enzim koji će probavljati lišće i stabljike. Umeće nove gene u raznolike biljke tražeći jednu koja će prilikom izlaganju visokim temperaturama i lužnatosti proizvesti enzim koji djelomično prerađuje celulozu te oslobađa šećere kako bi se oni zatim pretvorili u alkohol ili druge korisne kemikalije.

Možda se područje energije nalazi u tranziciji sličnoj onoj kakvu je bila doživjela informatika, prema inovacijama koje potječu od pojedinaca ili malih tvrtki. “Ovime se cijelo područje otvara istim onakvim pristupima iz podruma i garaža koji su zahvatili informatiku kad je IBM prestao biti mjesto porijekla svake inovacije”, kaže Devin J. Fidler, menadžer u Institutu za budućnost u kalifornijskom Palo Altu. Fidler smatra da bi i budućnost energetskih inovacija mogla biti fizički malena. “Bit će manje velikih, bombastičnih projekata poput gradnje nuklearne elektrane i više inovacija lakše kategorije”, predviđa.Ovime se ne želi umanjiti važnost velikih i važnih ustanova poput sveučilišta ili državnih laboratorija Ministarstva energetike. Pri Sveučilištu Wyominga, Mark A. Northam, dekan Škole za energetske izvore i nekadašnji znanstvenik u Mobilu, a zatim i Exxon Mobilu, s Nacionalnim laboratorijem Idaha surađuje na razvoju pogona u kojemu bi se ugljen pretvarao u tekućinu koja bi poslužila kao nadomjestak gorivu. Tom sustavu bi se dodala oprema koja razbija molekule vode na vodik i kisik te dodaje vodik ugljikovodicima iz ugljena s ciljem unaprjeđenja krajnjeg proizvoda. Za proizvodnju električne energije mogli bi se upotrijebiti i modularni nuklearni reaktori, a toplina koju proizvedu prije ili nakon proizvodnje električne energije mogla bi se upotrijebiti za raznorazne djelatnosti vezane uz rafineriju.

Matthew L. Wald