Europski partneri ljubomorni su na Njemačku zbog niske stope nezaspolenosti i stabilne stope gospodarskog rasta usprkos lošoj situaciji u svjetskoj ekonomiji. No, iza takozvanog njemačkog gospodarskog čuda stoji podređeni stalež nisko plaćenih zaposlenika na čijim prihodima se baš i ne osjeti gospodarska stabilnost države, koji su se, dapače, u posljednjih deset godina smanjili.

Nadalje, zbog vladine politike koja namjerava zadržati plaće na niskoj razini kako bi obeshrabrila selidbu poduzeća u inozemstvo i potaknula dodatnu obuku postojećih radnika, plaće tih zaposlenika vjerojatno još dugo neće rasti. To znači da će se oni još dugo morati oslanjati na vladine programe pomoći kako bi uspjeli spojiti kraj s krajem, što porezne obveznike stoji 11 milijardi eura godišnje.Razlozi svega ovoga počivaju u činjenici da Njemačka nema određen iznos minimalne plaće na saveznoj razini. Ali, drugi razlozi nalaze se u novijoj njemačkoj politici, koja želi održati nisku stopu nezaposlenosti i dobiti potporu poslodavaca. Dok su neto prihodi Nijemaca koji imaju srednja ili visoka primanja, što općenito znači da zarađuju 3400 eura, odnosno 4870 eura mjesečno, u realnom smislu porasli između 2000. i 2010. godine, neto prihodi onih s niskim primanjima, koji zarađuju manje od 960 eura na mjesec, pala su za deset posto, zaključak je nove studije koju je proveo Markus Grabka, ekonomist pri DIW njemačkom institutu za ekonomska istraživanja.Unatoč permanentnim naporima Njemačke u borbi protiv inflacije, zbog koje su cijene u prosjeku rasle 1,7 posto godišnje od 2000. do 2010. godine, sve više Njemaca s niskim primanjima žali se da ne može spojiti kraj s krajem, te da se, unatoč tomu što imaju posao, moraju oslanjati na državnu pomoć. Ovaj sve dublji jaz nigdje nije primjetan kao u Berlin-Mitteu, bogatom središtu njemačkog glavnog grada. Jednog smo kišnog ljetnog jutra, samo deset minuta od glamuroznog bulevara Unter Den Linden naišli na stotine bijedno odjevenih muškaraca i žena u redu pred okružnim uredom za zapošljavanje. Neki od njih došli su u nadi da će pronaći posao, neki su se prijavljivali za socijalnu pomoć, a neki su došli kao pratnja prijatelju. Maria Müller (63), radi u berlinškoj klinici koja se bavi njegom starijih hendikepiranih osoba. “Moja bruto mjesečna plaća iznosi 900 eura. Nisam dobila povišicu od 2002. Jedva preživljavam, a vlada se stalno hvali dobrim stanjem gospodarstva.”

Prema podacima Instituta za istraživanje zaposlenosti 1,37 milijuna osoba koje su zaposlene na puno radno vrijeme, pola radnog vremena ili su samozaposlene ovisno je o financijskoj pomoći države. “Od plaće ne može preživjeti 358.000 osoba od svih sa stalnim zaposlenjem. Primanja su im jednostavno premala, pa nemaju izbora nego zatražiti pomoć od države”, izjavio je Helmut Rudolph, stručnjak za rad pri Institutu za istraživanje zaposlenosti. Njemačka povijest snažnih sindikata omogućila je državi da se drži podalje od pregovora o nadnicama. Taj sustav još uvijek funkcionira za sektore kao što je građevinski, u kojemu nekvalificirani radnik zarađuje 11 eura po satu. No, u uslužnim sektorima plaće znaju iznositi i 640 eura na mjesec, a prosječna njemačka mjesečna plaća u 2010. godini je iznosila 2366 eura. Savez Udruga njemačkih poslodavaca tvrdi kako bi uvođenjem minimalne plaće poskupila cijena rada, što bi dovelo do rasta nezaposlenosti, jer bi se poduzeća preselila u druge države. No, druga struja ekonomista govori kako će vlada morati nastaviti potpomagati ove zaposlenike ukoliko nadnice nekvalificiranih radnika ostanu tako male. “Ja sam za minimalnu plaću”, rekao je mehaničar Thorsten Schultz (60) dok je zaključavao svoj stari bicikl ispred ureda za zapošljavanje. Ima honorarni posao na kojemu zarađuje sedam eura po satu. “Da imam posao s pristojnom plaćom, mogao bih si priuštiti čak i vožnju autobusom.”

Judy Dempsey