Za vrijeme španjolskoga građevinskog rasta Antonio Rivera Romero vrlo je rado zamijenio prekovremene sate i mukotrpan rad u poljima za bolje regulirani građevinski posao na kojemu je kao zidar zarađivao čak do četiri puta više.

Uzeo je hipoteku i nadogradio svoju kuću u tihoj sporednoj ulici u ovome malom gradiću na jugu Španjolske. No sada kada više nema poslova u građevinarstvu, Rivera kasni s otplatama banci i žarko se želi vratiti poljoprivrednim poslovima koje je ostavio iza sebe. Međutim, Španjolci su većinom izuzeti iz tih poslova. Radnici koji se saginju do gredica jagoda pod plastičnim staklenicima ili se penju ljestvama na podnevnom suncu isključivo su stranci: Rumunji, Poljaci, Marokanci, većinom legalni stanovnici Španjolske. “Ovdašnji farmeri nas ne žele”, Rivera poraženo sliježe ramenima. Lokalni dužnosnici i sindikalni vođe slažu se s Riverom. Farmeri nevoljko ponovno zapošljavaju Španjolce jer nisu sigurni da će raditi marljivo poput stranaca koji im već cijelo jedno desetljeće pomažu u berbama. Ove godine samo pet posto berača su Španjolci, kaže Diego Canamero, vođa jednog od najvećih španjolskih radničkih sindikata S.O.C. Rekao nam je da sindikat radi na suzbijanju tenzija i uvjeravanju farmera da ponovno zaposle domaće ljude, no ne s puno uspjeha. “Španjolski radnici su zbunjeni. Misle: zašto dopuštaju ljudima da se doseljavaju s udaljenosti od 8000 kilometara kad mi trebamo posao?” Stopa nezaposlenosti u andaluzijskoj regiji dosegla je 27 posto, što je najviše u cijeloj Španjolskoj, izuzevši Kanarske otoke. Španjolci su oduvijek bili otporni i pomagali jedni drugima u teškim gospodarskim vremenima. No ovih dana nezaposlene su cijele obitelji, poput Riverine, koji sa suprugom ima petero djece radne dobi, a većina njih još stanuje kod kuće. Naknade za nezaposlenost pokrivaju samo dio troškova, što je nedovoljno onima koji moraju otplaćivati ratu kredita za kuću ili automobil. Rivera u dobi od 50 godina dobiva 420 eura ili oko 530 dolara mjesečno. Kaže kako mu pola toga ode na hipoteku.

Njegova supruga, Encarnación Román Casillas (49), počela je odlaziti u pučku kuhinju. “Isprva nisam mogla”, priča nam. “Šurjakinja je išla umjesto mene. A onda smo otišle zajedno pa sada činim što moram.” Uz dva topla obroka dobije štrucu kruha, litru mlijeka i četiri jogurta. Uskoro će obitelj Rivera posuditi automobil od rođaka i otići u Francusku gdje misle kampirati i raditi na berbi repe, šparoga, artičoka i ujesen grožđa. Prošle godine ondje su dobili posao premda im je na trošak kampiranja otišlo pola plaće. Ovoga im je puta francuski farmer dopustio da kampiraju na njegovu posjedu. Rivera nije usamljen u svojim problemima. Gradonačelnici diljem Andaluzije kažu da im lokalni stanovnici svakodnevno prilaze tražeći posao. Neki ne žele raditi na farmama zbog težine posla. No prema riječima Emilia Vergara, gradonačelnika sela Paterna del Campo pokraj Huelve, mnogi bi i takav posao rado prihvatili. U suradnji s trojicom gradonačelnika obližnjih gradova Vergara je započeo kampanju uvjeravanja farmera da zaposle lokalne ljude. Ali od 450 ljudi iz njegova sela koji su se prijavili nijednom nije ponuđen posao. “Zabrinut sam zbog potencijalnog izljeva ksenofobije i nadam se da se to može izbjeći pod svaku cijenu jer je Španjolska tradicionalno gostoljubiva zemlja”, objašnjava Vergara. Stručnjaci se slažu da neki farmeri zapošljavaju imigrante jer ih je lako izrabljivati. Sindikalni vođa Canamero kaže da se svake godine prijavi od 15 do 20 slučajeva najozbiljnijeg nasilja. Međutim, Canamero smatra da u većini slučajeva to nije razlog zašto se farmeri okreću strancima. Vjeruje da je zapošljavanje uvjetovano predrasudama o najboljim radnicima. Poljoprivrednici preferiraju Afrikance za ljetne berbe na uzavrelim poljima. Za berbu jagoda odabiru žene. “To nigdje nije zapisano. Bila bi to užasna diskriminacija. Ali tako to funkcionira.”

Suzanne Daley