Rođen sam iste godine kao i Steve Jobs. Obojica smo jako voljeli katalog Whole Earth, vodič hipikulture za alternativno življenje koji je Jobs jednom prilikom nazvao “Googleom u papirnatom izdanju koji je nastao 35 godina prije Googlea”. U tom je katalogu Jobs pronašao svoj osobni moto: “Budite uvijek gladni, uvijek razigrani.”

Razmišljao sam o riječi “razigrani”. Ne mislim da su urednici kataloga htjeli da ljudi budu blesavi i djetinjasti, već mušičavi i skloni povremenim ludostima. Isplaniran život mrtav je život. Međutim, Jobsov citat koji me se najviše dojmio jest njegov odgovor na pitanje koliko je uloženo u istraživanje tržišta prije lansiranja iPada: “Ništa nismo uložili. Ne trebaju potrošači znati što im treba.” Tvrtke za istraživanje tržišta ne bi se, dakako, složile i pretpostavljam da netko tko je proizveo iPod i iPhone ima pravo na nonšalantan stav o tome što ljudi misle da žele. No Jobs je rekao važnu stvar: u srži ljudskog bića jest navika. Ljudi sa sumnjom gledaju na promjene. Kad im ponudite nešto poznato i nepoznato, odabrat će ono što poznaju. Ako želite bez prisile uvesti revoluciju u njihovo ponašanje, morate im pokazati kako će to učiniti. Nakon što je 1997. godine New York Times uveo tisak u boji (a taj je potez satirični list The Onion ismijao riječima da se radi o pokušaju “privlačenja željene publike mlađe od sedamdeset”), teško je bilo naći nekoga tko bi se poželio vratiti na tradicionalno crnobijelo izdanje. Međutim, prije promjene čitatelji su se uzbunili zbog najavljene promjene. Stare se navike teško mijenjaju – no jednom kad nestanu odlaze u ropotarnicu, kao i način slušanja glazbe i gledanja filmova prije nego što je Jobs stupio na scenu. Jobs je spremno prihvaćao rizik. Često se zaboravlja kako su mnogi Appleovi proizvodi doživjeli neuspjeh: Newton MessagePad (predstavljen 1993., daleko ispred svojeg vremena, preskup i nepostojan), prijenosni Macintosh (donekle prijenosan jer je težio 7,2 kilograma) i Pippin (ne pitajte). Ako svoj poslovni model začinite intuicijom, morate biti spremni na mogućnost neuspjeha koji će vas odvesti u pravom smjeru. Stav prema riziku uvelike se razlikuje u američkoj i europskoj kulturi. Na poslovni se neuspjeh u Europi ne gleda kao na novu odskočnu dasku, nego na potpun poraz.Više se energije ulaže u obranu statusa quo nego u snove o budućnosti.

Tih dana kad je Jobs umro, tvrdnje jednog francuskog socijalista o zaustavljanju i poništavanju globalizacije njegova je stranka dočekala pljeskom. Nema veze što četvrtina radnih mjesta u Francuskoj ovisi o izvozu, a velik je broj mladih Francuza tog tjedna oplakivao Jobsa – Arnaud Montebourg uporno je naglašavao da je došlo vrijeme da se granice zatvore i redovi zbiju. Jobs se zalagao za otvaranje umova, granica, navika, koječega. Bio je istinski predstavnik zemlje u čijoj Deklaraciji o neovisnosti stoji da je “potraga za srećom” neotuđivo pravo svakog čovjeka.Europljani ponekad misle da suAmerikanci djetinjasti, čime zapravo kažu da nisusofisticirani. Jobsov je genijbio djetinje naravi.Nosio je dar jednostavnosti, što se vidi u imenu “Apple”i popratnom logoute u uvjerenju dabi ljudi bili sretnijikad bi im život biolakši. Tehnologijai senzualnost doimaju se kao potpune suprotnosti, ali Jobs je shvatioda temeljna sreća leži u njihovupomirivanju. U otkrićima ga jevodila sreća. Kad mi je bilo 19 godina, otprilike u vrijeme kad se Jobs ispisivaos fakulteta, krenuo sam stopiratina drugi kraj Sjedinjenih Američkih Država kako bih pronašao svojeg tadašnjeg idola KenaKeseya, romanopisca koji je saskupinom Merry Pranksters putovao zemljom u psihodeličnomautobusu “Furthur”. (Putovanjeje Tom Wolfe opisao u “The Electric KoolAid Acid Test”). U Boulderu u Coloradu umorio sam seod stopiranja i za 100 dolara kupiostari Chevrolet. Dovezao me je doSjeverne Kalifornije i potom krepao. Stajao sam kraj ceste, naslonjen na svoj malaksali Chevrolet,kad se kraj mene zaustavio jedančovjek i ponudio mi prijevoz.Ispostavilo se da se radi o Gurneyu Normanu, koji je jedno vrijeme bio urednik kataloga WholeEarth. Iznimno ljubazni Normanodveo me svojoj kući. Ubrzo sepokazalo da su Norman i Keseyjako dobri prijatelji, a ja sam uspiodogovoriti sastanak sa svojim idolom u Oregonu.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com