Žrtveno janje, taj neuništivi antijunak prisutan uvijek i svugdje neovisno o tijeku vremena, trendovima i zemljopisnom položaju, i danas prožima politički krajobraz cijelog svijeta, kao što je to činio i mnogo puta prije.

Čak i vlade izabrane demokratskim putem, kojima ponestane zamaha ili nadahnuća, običavaju za svoje propuste okriviti one čije porijeklo, boja kože, vjeroispovijest ili životni stil naizgled ugrožavaju nacionalnu koheziju. Od Pariza, preko Arizone, pa sve do Tokija, Drugost se veliča, dok se Druge promatra s nepovjerenjem. Pogledajte samo progon Roma u Rumunjsku i Bugarsku, uznemirujući događaj koji nam je ovog ljeta ponudila Francuska, zemlja slobode, jednakosti i bratstva. U kolektivnoj podsvijesti Romi utjelovljuju savršenog izopćenika. Čak i kad negdje puste korijene, i dalje ostaju nomadi bez zemlje i granica, osuđeni da svojim tragom nose mitove i fantastične priče. Čim u vlaku pariške podzemne željeznice tri tamnokose, crnomanjaste djevojčice u haljinama s cvjetnim uzorkom počnu prositi ili pjevušiti bezvremensku jadikovku, tenzije u vagonu osjetno porastu. Znam: i ja katkad osjećam tu napetost. Žene čvrsto stisnu torbice, a muškarci gurnu novčanike i mobitele dublje u džep. U selu u kojem sam odrastao Romi, koji su tada od vrata do vrata većinom neuspješno pokušavali prodati krpe za brisanje, pobuđivali su mješavinu straha i neprijateljstva. Užasavali smo se bujice opskurnih proročanstava kojima bi njihove žene (moderne inačice davnih vještica) zapljusnule one koji bi ih pregrubo odbili. Je li moguće da francuski predsjednik Nikolas Sarkozy, sin mađarskih imigranata, neprimjetno naginje prema državnom rasizmu?

Ako se možemo voditi prema međunarodnom tisku, s tim da pritom ljevičari, aktivisti, istaknuti intelektualci i vjerski vođe nisu reagirali, ovo pitanje je ispravno. Korištenje termina “deportacija”, kao i povijesne referencije, kao da oživljavaju sablast Holokausta i nacističku Njemačku iz 1940-ih. Ovo je ekstremna i neprikladna analogija izrasla iz neizbrisive povijesne traume. Jer premda su Židovi bili primarna meta Hitlerove politike istrebljenja, ona je desetkovala i europsku zajednicu Roma. Bilo bi apsurdno francuskom predsjedniku pripisati fašističke namjere, ali bilo bi jednako apsurdno poricati učinak ovoga populističkog, pa stoga i glasačima atraktivnog, poteza, odnosno vladinog pritiska, koji je u velikoj mjeri nadahnut modelom koji je primijenio talijanski premijer Silvio Berlusconi sa svojim saveznicima. U biti, ništa u svemu tome nije novo. Svake se godine između 7800 i 10.000 Roma isprati (da iskoristimo prihvaćeni eufemizam) do francuske granice, a mnogi od njih smjesta se vrate. Međutim, forma se promijenila: dok je prije Pariz kradom izbacivao Rome, taj izgon je sada popraćen medijima, ako i nije upriličen za njih. Jednostavnim rječnikom, više nije riječ o sramotnom progonu, već o laskanju “pravoj” Francuskoj, Francuskoj koja mukotrpno radi i pati i u kojoj nema posla za sve, a koju nagrizaju paraziti koji su se najedanput stvorili na njezinu teritoriju i autsajderi koji iskorištavaju sustav. Zašto baš oni? Zašto sada? Usred ljeta koje je uništio gospodarski pad, uoči pada prožetog turbulentnim socijalnim pitanjima, Sarkozy je pokušao napraviti sigurnosnu diverziju.

Također se nada da će time vratiti glasače s ruba kojima su privlačni pretjerano pojednostavljeni slogani otvoreno ksenofobične ekstremne desnice te uhvatiti u zamku socijaliste iz opozicije, rastrgane između humanističkih načela i potrebe da se lupi šakom o stol. Bilo bi neljudski zanemariti činjenicu da vođe bandi upravljaju tržištem prosjačenja kao zločinačkim sindikatom i veći dio prihoda plijene od maloljetnika istreniranih za džeparenje. No istina je da većina od ukupnog broja Roma u Europskoj uniji (deset do dvanaest milijuna), od kojih tek 15.000 živi u Francuskoj, samo želi pristojno mjesto za svoje prikolice, posao i školovanje djece. Od Pariza do Bukurešta čuje se ista pjesma: “Oni se jednostavno ne žele prilagoditi.” Ali kako mi to znamo? Kako smo im pomogli da se uklope? Rumunjske vlasti, nesklone podržati drugorazredne građane, uložile su tek majušni dio sredstava koji su u tu svrhu dobile od Europske unije. Svi se slažu da se pitanje Roma može riješiti samo na europskoj razini, sa svih 27 članica u bliskoj suradnji sa zemljama iz kojih Romi potječu. A taj proces trebao bi se pokrenuti što je prije moguće: antijunaci su preumorni.

Vincent Hugeux, novinar francuskog časopisa L’Express, autor je knjige “Bijeli čarobnjaci: Francuska kao neiskreni prijatelj Afrike”

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com