Nakon što su objavljeni najnoviji podaci popisa stanovništva koji je u Indiji proveden 2011. godine, upitali su me zašto u Indiji ima toliko mobilnih telefona, a nema dovoljno zahoda. Dok više od 50 posto stanovnika ima pristup mobitelima, jednak broj stanovnika nema pristup toaletima. U izvanrednoj priči o mojoj zemlji takvi su paradoksi brojni. Rast gospodarstva širi se na sve razine, no što se tiče temeljnih usluga koje je vlada obećala, Indijci se i dalje brinu sami za sebe. Istina je da se u proteklih deset godina država strahovito promijenila, da su novi poduzetnici ostvarili vratoloman rast, da je u privatni sektor ušla nova energija i da se srednja klasa proširila.

U tom su se razdoblju milijuni ljudi izvukli iz siromaštva, očekivana se životna dob povećala za pet godina, a 80 posto djece školske dobi upisalo se u škole. Međutim, mene brine to što imamo krizu vlasti. Vlasti koja ne čini dovoljno u nekim područjima, a u drugima čini više štete nego koristi, a to je najveća prijetnja rastu Indije, koji je ionako ugrožen. Vlada nije osigurala socijalnu i ekonomsku slobodu, nije omogućila transparentnu regulatornu okolinu niti osigurala “bijlisadakpaani” (strujucestevodu), a to je bio glavni ratni poklik političara još od osamdesetih godina prošlog stoljeća. Paradoksi su u Indiji duboki i naizgled nesavladivi. Indijcima na otiračima ispred kuća često piše “shubh labh” ili obilan dobitak, no naša zemlja očito gaji patološku averziju prema tržištima. Imamo najdulji ustav na svijetu, no teško je u djelo provesti čak i najjednostavnije ugovore. Čak 25 posto roditelja u ruralnim predjelima te 48 posto u urbanim sredinama djecu ispisuju iz slabih državnih škola i upisuju u privatne škole, gdje će steći bolje obrazovanje. Međutim, ljudi koji žele otvoriti privatne škole moraju prikupiti najmanje 15 dozvola, dokazati da je njihova djelatnost “nužna”, a pritom ne mogu zaraditi pa tako ne mogu ni ulagati u infrastrukturu i poboljšanje kvalitete. Parlament raspravlja o Zakonu o osiguranju zaliha hrane, prema kojemu bi se osiguralo da nitko ne gladuje, no ne želi ukinuti Zakon o temeljnim namirnicama, koji brani slobodnu razmjenu poljoprivrednih dobara preko granica pojedinih provincija. Indijska vlada provodi intenzivan socijalni pristup obrazovanju, zdravlju, infrastrukturi i zapošljavanju, utemeljen na dobrim namjerama, visokim davanjima i populističkim programima, no taj pristup ima i neke neželjene posljedice.

Naprimjer, Zakon o pravu na obrazovanje, koji je stupio na snagu u travnju 2010., omogućuje ustavno pravo na obrazovanje, no taj zakon traži nemoguće uvjete, kao što su obvezna igrališta te plaće za učitelje na razini državne službe. Zbog tih uvjeta moglo bi se zatvoriti otprilike 300.000 jeftinih privatnih škola diljem Indije, u kojima se školuju djeca iz siromašnih obitelji, a mjesečna se školarina kreće od 5 do 10 dolara mjesečno. Zbog zakonskih će obveza škole morati povisiti školarine na 50 do 60 dolara ili će se morati zatvoriti. I druge su zakonske odredbe mnoge stvari dovele u pitanje. Zakon o zajamčenom zapošljavanju u ruralnim područjima jamči 100 dana plaćenog rada onima koji su spremni na fizičke poslove. No najkorisniji je aspekt tog zakona taj što dokazao djelotvornost Zakona o pravu na informacije. Naime, aktivisti koji prate provođenje zakona utvrdili su da se na popisima zaposlenika u selima nalaze imena nepostojećih radnika. Revizija koju je provela Državna agencija za revizije pokazala je da su u 70 posto sela u kojima su pregledavani popisi radnika podaci o radnicima krivotvoreni. Osim što se korupcija uvukla u vodstvo programa, zakon o zapošljavanju stvorio je manjak radnika u gradovima i na stočnim imanjima. Gradi se vrlo malo nove infrastrukture – ne grade se ni zaobilaznice ni kanalizacijski sustavi. Indijci se sad pitaju pogoduje li taj program višoj inflaciji za poljoprivredna dobra. Ako se problem zaspe novcem, neće nestati. Ako želimo da nam djeca uče i da budu produktivna, moramo se usmjeriti na rezultat učenja, a ne na ulazne stavke.

Umjetne prepreke ulasku na tržište priječe rast, a neželjene posljedice programa socijalne zaštite jednako su važne kao i dobre namjere koje su ih potaknule. Glavna vijest u Indiji je sporo provođenje reforma, pa tako i onih u financijskom sektoru, koje bi našem gospodarstvu trebale dati novi vjetar u leđa. Ako se reforme ponovno pokrenu moramo potaknuti poduzetništvo i odmaknuti se od socijalnih programa. Najvažnija je reforma ukidanje sustava “Licence Raj”, koji određuje uvjete za osnivanje tvrtki, a zakida one s dna piramide. Oslobodimo poduzetnike prve razine – ulične prodavače, vlasnike privatnih škola te vozače rikša. Gradimo ceste, omogućimo stabilne izvore vode i električne energije, ostvarimo pravnu državu. U Indiju sam se vratila prije dvije godine nakon što sam osam godina živjela u inozemstvu. Ponovno sam se zaljubila u ovo mnoštvo kontradikcija. Ono postoji zbog jednostavnog razloga: neučinkovite vlade koja nema određenu filozofiju i koja je bankrotirala u pogledu principa. Sastavljanje opsežnih socijalnih programa dovelo bi do kratkoročnih političkih pobjeda, ali bio bi to samo još jedan sloj perverznih poticaja koji zemlju guraju u zamku srednjeg dohotka, neispunjenih socijalnih obećanja i obećanja o rastu.

Bhuvana Anand voditeljica je razvoja i operativnog poslovanja pri Centru za civilno društvo iz New Delhija.

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com