Mnoga radna mjesta koja su nestala za vrijeme recesije neće se ponovno pojaviti – i točka.

U posljednje dvije godine slaba ekonomija pružila je priliku poslodavcima da učine nešto što bi ionako morali učiniti: da otpuste milijune ljudi poput arhivista, šalterskih službenika i radnika u automobilskoj industriji koje su zamijenila tehnološka unapređenja i međunarodna trgovina. Brisanje tih radnih mjesta moglo se postići i na manje bolan način kao što je postupno smanjenje broja zaposlenika kroz umirovljenja ili otpremine. No zima je zbog recesije stigla prije. Ovo teško gospodarsko ozračje posebice je zbunjujuće za starije i iskusnije radnike poput 52godišnje Cynthije Nixon, nezaposlene administrativne službenice iz Jacksonvilla. “Znam da sam dobra u svom poslu”, kaže ona. “Pa kako sam onda, dovraga, završila ovdje?” Nixon smatra da su administrativni poslovi oduvijek bili njezin “poziv”, sve otkad je počela raditi kao tetina pomoćnica u dobi od 16 godina. Sljedećih nekoliko desetljeća pohranjivala je podatke, tipkala i javljala se na telefon u gotovo svakoj grani industrije, od odvjetničkih tvrtki do striptiz klubova. Kao tajnica korporacije RAND, jednom ju je čak zapala čast pratiti Henryja Kissingera koji je došao posjetiti tvrtku. Međutim, otkad je prije dvije godine dobila otkaz iz osiguravajuće tvrtke, čini se kao da nikom nisu potrebne njezine izbrušene uredske vještine. Ona je samo jedna od 1,7 milijuna Amerikanaca koji su radili kao šalterski ili uredski službenici na početku recesije, ali su najkasnije do kraja prošle godine izgubili posao.

Otkazi na području njihovih zanimanja toliko su disproporcionalno visoki da se čini malo vjerojatnim kako će cijelo područje oživjeti tijekom razdoblja gospodarskog oporavka. Primjerice, broj operatera strojeva za tiskanje gotovo je prepolovljen od četvrtog tromjesečja 2007. do četvrtog tromjesečja 2009. godine. Broj putničkih agenata pao je za 40 posto. Ovo “kreativno uništenje” na tržištu rada moglo bi pozitivno djelovati na gospodarstvo. Kresanje broja relativno neučinkovitih radnika, poput šalterskih službenika i putničkih agenata, čiji posao će jeftinije obaviti računala ili radnici u inozemstvu, čini američke tvrtke učinkovitijima. Prošlog tromjesečja rast produktivnosti bio je na najvišoj razini u posljednjih pedeset godina, čime se korporativna zarada popela na rekordne visine i tako pripomogla gospodarskom rastu. No golema skupina ljudi izostavljena je s ovog popisa na zabavu. Ekonomisti se slažu da će milijuni radnika koji su nezaposleni već mjesecima, ako ne i godinama, najvjerojatnije na taj način i ostati nezaposleni premda se tržište rada općenito nastavlja oporavljati. Zanimanja u kojima su bili zaposleni kao i vještine koje posjeduju nikad se neće vratiti u modu. A potražnja za novim vještinama kreće se mnogo brže nego što su sami radnici, naročito oni stariji i manje mobilni, u stanju izvršiti prekvalifikaciju i steći te vještine. Nema lakog rješenja da se pomogne ljudima koji su izostavljeni. Uobičajene mjere za nezaposlene, kao što su naknade za nezaposlenost i kuponi za hranu, služe tek kao privremene polumjere, no njima vještine tih radnika neće iznova postati relevantne.

Ljudski faktor i dalje nešto vrijedi. To znači da će se neka radna mjesta u administraciji, baš kao i neka u proizvodnji, a koja su zatvorena tijekom recesije, ponovno otvoriti. No većina njih vjerojatno neće. U najmanju ruku uredski službenici koje će tvrtke zaposliti vjerojatno će biti mlađi ljudi koji posjeduju drukčije vještine. “Ovo se dogodi u svakoj recesiji”, kaže John Schmitt, viši ekonomist pri Centru za istraživanje gospodarstva i političkih mjera. “Poslodavci krizu vide kao priliku da počiste kuću i pripreme se za sljedeći veliki preokret na tržištu rada, ili na tržištu proizvoda.” Mišljenje da će cijena restrukturiranja ovoga puta biti puno viša ima smisla. Postotak nezaposlenih koji su trajno otpušteni nekoliko je mjeseci bio opasno blizu brojke od 50 posto. Nadalje, brojke o nezaposlenosti govore o zamjetnom rascjepu među radnicima zato što ih je većina nakon relativno kratkog razdoblja uspjela pronaći drugi posao, no znatan dio radne snage čak i nakon nekoliko mjeseci potrage i dalje je nezaposlen. Naravno, baš kao što se u nekim granama industrije događa strukturalni pad, druge uživaju u strukturalnom rastu (to je “kreativni” dio onoga “kreativnog uništenja”). Ključ je pripremiti skupinu ljudi koji su ostali pozadi za industrijski rast. Thomas Anton Kochan, profesor poslovnog upravljanja na MIT-u, izjavio je: “Možemo ponovno zaposliti neke od tih ljudi, ali ne na istome radnome mjestu.”

Catherine Rampell