EN DE

Nedovršeni poslovi na Bliskom istoku

Autor: The New York Times
05. rujan 2010. u 22:00
Podijeli članak —

Ovo je jedan od onih trenutaka na Bliskom istoku kad se mnoge sitnice mijenjaju i nategnuta nada budi, no povijest nam govori da će ishod biti poznat: mržnja će i dalje bjesnjeti, različitosti se neće pomiriti, a sukobu neće biti kraja.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Vojska Sjedinjenih Američkih Država povukla se iz Iraka nakon sedmogodišnje okupacije koja je započela kratkim trijumfom, nastavila se kriminalnom nesposobnošću, nakaznim kaosom i smrću više od 100.000 iračkih civila, a za sobom ostavila nesigurno okružje s povremenim ispadima nasilja i demokratsko mrtvilo. Nije još jasno kakva će biti konačna presuda o navedenome. Irak je država u tranziciji, krhkija i energičnija nego i u jednom trenutku svoje moderne povijesti. Kako bi se uskladili šijitski, sunitski i kurdski interesi, potrebna je razina političke sofisticiranosti i prilagodljivosti koju je na Bliskom istoku gotovo nemoguće naći. Moguć je ponovni pad. No ovo možemo reći s priličnom sigurnošću: rat u Iraku nije proširio duh slobode diljem Bliskog istoka, nije opravdao nemjerljiva američka ulaganja u rat koji su sami izabrali i uzrokovao je golemu patnju koja se mogla izbjeći boljim planom SAD-a. Nikad neće biti upisan u anale američkih ratnih pobjeda i može ga se, uz rat u Afganistanu, smatrati prekretnicom u iskazivanju moći SAD-a na globalnoj razini. Ipak, Saddama Husseina, bliskoistočnog Pola Pota, više nema, a Irak je, koliko god to nespretno djelovalo, uključen u igru političkoga kompromisa u kojoj se lako može baviti različitostima bez pribjegavanja nasilju. Demokratska zbrka cijena je koja se plaća za istjerivanje krvave diktatorske vladavine. Hoće li kompromis zahvatiti čitavu regiju? Ne vjerujem. Bliskoistočni umovi danas su otvoreniji zahvaljujući tehnologiji i novim televizijskim mrežama, no politička represija otporan je aparat. Palestinci imaju premijera Salama Fayyada, najliberalnijega i najnaprednijega političkog vođu od početka borbe za državu. Upravo je zbog toga njegova politička moć ograničena. Amerikanci napuštaju Irak, a Izraelci i Palestinci upuštaju se, u svečanoj atmosferi koju će im pružiti Bijela kuća, u prvi krug izravnih pregovora nakon dugo vremena. Mnogo je američke diplomatske energije uloženo u organizaciju ovog susreta. Rado bih rekao da vidim znakove napretka. Međutim, moj je sud da obje strane igraju taktičku igru i čekaju priliku da okrive onoga drugog za neuspjeh, dok bitni igrači s bliskoistočne scene, a pod time mislim i na Hamas koji kontrolira Gazu, promatraju sa strane.

Ovo je jedan od onih trenutaka na Bliskom istoku kad se mnoge sitnice mijenjaju i nategnuta nada budi, no povijest nam govori da će ishod biti poznat: mržnja će i dalje bjesnjeti, različitosti se neće pomiriti, a sukobu neće biti kraja.

Vojska Sjedinjenih Američkih Država povukla se iz Iraka nakon sedmogodišnje okupacije koja je započela kratkim trijumfom, nastavila se kriminalnom nesposobnošću, nakaznim kaosom i smrću više od 100.000 iračkih civila, a za sobom ostavila nesigurno okružje s povremenim ispadima nasilja i demokratsko mrtvilo. Nije još jasno kakva će biti konačna presuda o navedenome. Irak je država u tranziciji, krhkija i energičnija nego i u jednom trenutku svoje moderne povijesti. Kako bi se uskladili šijitski, sunitski i kurdski interesi, potrebna je razina političke sofisticiranosti i prilagodljivosti koju je na Bliskom istoku gotovo nemoguće naći. Moguć je ponovni pad. No ovo možemo reći s priličnom sigurnošću: rat u Iraku nije proširio duh slobode diljem Bliskog istoka, nije opravdao nemjerljiva američka ulaganja u rat koji su sami izabrali i uzrokovao je golemu patnju koja se mogla izbjeći boljim planom SAD-a. Nikad neće biti upisan u anale američkih ratnih pobjeda i može ga se, uz rat u Afganistanu, smatrati prekretnicom u iskazivanju moći SAD-a na globalnoj razini. Ipak, Saddama Husseina, bliskoistočnog Pola Pota, više nema, a Irak je, koliko god to nespretno djelovalo, uključen u igru političkoga kompromisa u kojoj se lako može baviti različitostima bez pribjegavanja nasilju. Demokratska zbrka cijena je koja se plaća za istjerivanje krvave diktatorske vladavine. Hoće li kompromis zahvatiti čitavu regiju? Ne vjerujem. Bliskoistočni umovi danas su otvoreniji zahvaljujući tehnologiji i novim televizijskim mrežama, no politička represija otporan je aparat. Palestinci imaju premijera Salama Fayyada, najliberalnijega i najnaprednijega političkog vođu od početka borbe za državu. Upravo je zbog toga njegova politička moć ograničena. Amerikanci napuštaju Irak, a Izraelci i Palestinci upuštaju se, u svečanoj atmosferi koju će im pružiti Bijela kuća, u prvi krug izravnih pregovora nakon dugo vremena. Mnogo je američke diplomatske energije uloženo u organizaciju ovog susreta. Rado bih rekao da vidim znakove napretka. Međutim, moj je sud da obje strane igraju taktičku igru i čekaju priliku da okrive onoga drugog za neuspjeh, dok bitni igrači s bliskoistočne scene, a pod time mislim i na Hamas koji kontrolira Gazu, promatraju sa strane.

Palestinci su usmjereni na premijera Benjamina Netanyahua, koji krajem rujna treba odlučiti hoće li produžiti razdoblje zamrzavanja naseljavanja Zapadne obale. Ako se ne produži, možemo zaboraviti na mirovne pregovore. Ta činjenica, naravno, nimalo ne olakšava odluku. Pitanje je u središtu burne rasprave unutar radikalnijih stranaka u sastavu Netanyahuove desničarske koalicije, a mnogi se Palestinci nadaju da će podijeliti strane i uništiti savez koji vlada Izraelom. Što se Netanyahua tiče, on uživa u aureoli mirotvorca i primamljivi su mu udžbenici iz povijesti, no prihvaćanje ideje o dvije države u najmanju ruku nije izgledno. Pokušaj izravnih pregovora s palestinskim vođom Mahmoudom Abbasom cijena je koju smatra da mora platiti kako bi Obama bio sretan te dalje držao njegovu stranu u vezi s iranskim nuklearnim programom. No temeljni problem i dalje ostaje. Zapadnjački mentalni sklop, ohrabren svakom prilikom koju Izrael pruži, i dalje nastoji odvojiti “umjerene” muslimane od “ekstremista”. Hamas, Hezbollah i, dakako, Iran zasad ostaju po strani. Obama se uspio riješiti epiteta “teroristički” koji je nametnula Busheva administracija, no kreativno razmišljanje i diplomacija pokazali su se nedovoljnima prilikom izvlačenja takozvane fronte otpora iz izolacije. Mir treba biti utemeljen samo na političkoj stvarnosti i uravnoteženosti snaga. Mislim da Obamina administracija i Zapad još nisu pronašli pravu metodu za bavljenje stvarnim činjenicama. Tek kad je pronađu, diplomatska će vreva imati pravu podlogu.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com

Autor: The New York Times
05. rujan 2010. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close