Neboder od 45 katova arhitekti i danas zovu Davidov toranj, po Davidu Brillembourgu, odvažnom financijašu koji ga je sagradio tijekom devedesetih.

Na heliodrom na krovu nitko nikad nije sletio pa danas služi samo kao podsjetnik na zračne limuzine koje su jednom trebale postati glavno prijevozno sredstvo bankara. Toranj s uredskim prostorima, jedna od najviših građevina u Latinskoj Americi, trebao je postati simbolom venezuelanskog poduzetničkog duha. No, ta su vremena prošla. U tornju danas živi 2500 ilegalnih stanara pa je, stoga, postao simbol nečeg sasvim drugog. Skvoteri, naime, žive u nedovršenom neboderu i u njemu nedostaju neki osnovni životni uvjeti poput dizala. Usto, hodnicima se šire mirisi iz nedovršenog kanalizacijskog sustava. Neboder okružuju plakati i murali u znak potpore socijalističkoj revoluciji predsjednika Huga Cháveza. Postao je simbol financijske krize koja je zemlju pogodila tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća, sve veće državne kontrole gospodarstva koja je ojačala nakon što je 1999. godine Chávez došao na vlas te krize na tržištu nekretnina koja se otad dodatno pogoršala i dovela do veće pojave skvotera u Caracasu. Tek nekolicina balkona na zgradi ima zaštitnu ogradu, ali na gotovo svakom se nalaze satelitski tanjuri DirecTVa. S vrha tornja također se pruža prekrasan pogled na Caracas. “Ni na trenutak ne ispuštam dijete iz vida”, kaže Yeaida Sosa (29) koja s jednogodišnjom kćerkicom Dahasi živi na sedmom katu, s pogledom na užurbanu žilu kucavicu grada, Aveniju Andrés Bello. Yeaida kaže da su se stanovnici tornja nedavno prestravili nakon što je jedna djevojka poginula uslijed pada s visokog kata. “Bog odlučuje kad nam je vrijeme da uđemo u njegovo kraljevstvo”, kaže Enrique Zambrano (22), električar koji živi na devetnaestom katu.

Enrique je, poput mnogih drugih skvotera u zgradi, vjernik Evangeličke crkve. Njihov svećenik Alexander Daza (33) bivši je član bande koji je vjeru pronašao u zatvoru. Daza, kojeg znaju pod nadimkom El Ni?o ili Mali, predvodio je okupaciju Davidovog tornja u rujnu 2007. godine. Zgrada je u to vrijeme već bila deset godina prazna. Naime, idejni začetnik gradnje David Brillembourg, elegantni uzgajatelj konja, umro je od karcinoma 1993. godine u dobi od 56 godina, ostavivši za sobom brojne tvrtke u krizi. Vlada je tijekom bankarske krize 1994. godine prisvojila imovinu tvrtki pa tako i nedovršeni neboder. Caracas, jedan od najrazvijenijih gradova Latinske Amerike, danas se bori s manjkom od oko 400.000 stambenih jedinica zboga čega raste broj ilegalnih stanara. U okolici Davidova tornja skvoteri su okupirali još 20 zgrada, među kojima su toranj Viasa i zgrada Radija Continente. Skupi nerentabilni objekti, kao što je trgovački centar Sambil u blizini Davidova tornja, nad kojim je vlada preuzela vlasništvo, danas udomljuju žrtve poplave. Privatna gradnja kuća gotovo da i ne postoji jer se ljudi boje vladinog izvlaštenja. Vlada sputana vlastitom neučinkovitošću sagradila je vrlo malo državnih objekata za siromašne. Povremeno je Chávez tražio da se skvoteri isele, no u siječnju je čak siromašne stanovnike grada zamolio da se nasele na neiskorištenim posjedima u bogatijim dijelovima Caracasa.

Skvoteri u Davidovu tornju, koji su zasposjeli 28 katova i planiraju se proširiti na više katove, stvorili su svojevrstan red. Stražari s voki-tokijima čuvaju ulaze, svaki naseljeni kat ima struju jer su se improviziranim kablovima spojili na dalekovodnu mrežu, a voda se nabavlja u prizemlju. Stanari se ljute kad ih nazivaju “uljezima” i draži im je naziv “susjedi”. Na gotovo svakom katu nalazi se trgovinica, a neki stanari imaju čak i automobile koje parkiraju u garaži. Drugi samo optimistično pokazuju svoju vitku figuru koju su istesali svakodnevno hodajući uz stube i nazad. José Hernández (30) spava sa suprugom i kćeri u istom krevetu pokriven mrežom protiv komaraca, koja im služi kao zaštita od denga groznice. U svome stanu, koji je nekoć trebao biti ured nekog bankara, pokazuje nam pogled na minaret džamije, a malo dalje na brežuljku nalazi se sirotinjsko naselje Petare u kojem je odrastao. Danas, pak, svakodnevno u odijelu i kravati odlazi na posao – u banci. “Kažu da sam uljez, a ja radim u odjelu za kredite u Narodnoj banci koja je u državnom vlasništvu”, kaže José. “Društvo nas prezire, a vlada ne zna što da s nama učini. Zar oni stvarno misle da mi želimo ovdje živjeti?”

Simon Romero i Maria Eugenia Diaz

Online: Glas skvotera

Skvoteri pričaju u video isječku u kojem prikazujemo njihove domove u Caracasu: http://video.nytimes.com/skyscraper

Građevinska industrija

‘Povjerenje investitora gradi se poštivanjem obveza, kvalitetom izvedbe i dobrom komunikacijom’

promo

HEP – čuvar industrijske kulturne baštine Hrvatske