Premda je svijet nastavio uobičajenim ritmom, 33 rudara spašena iz obližnjeg rudnika San José tek se započinju boriti s golemošću toga što im se dogodilo.

Omara Reygadasa, 56-godišnjeg pradjeda koji je u svoj prvi rudnik ušao u dobi od 7 godina (s ocem, također rudarom) nije lako uplašiti; preživio je dva urušavanja rudnika u rudniku San José i za dlaku izbjegao treće u kojem je poginuo jedan rudar. No, tijekom prvih dana nakon posljednjeg urušavanja u kolovozu, plakao je i na vlažnom kartonu se okrenuo prema stijeni kako mu drugi ne bi vidjeli suze. “Nije me sram reći da sam plakao, ali plakao sam zbog osjećaja beznađa”, rekao je. “Lagao bih kad bih rekao da se nisam bojao, ali znao sam kako da to zadržim za sebe da ne bih pobudio strah u ostalima.”Reygadas kaže da je 5. kolovoza tovario kamion netom prije odlaska na ručak kad je osjetio nešto poput eksplozije. Zbog pritiska od odrona stijene “gotovo su mu popucali bubnjići”, ispričao je. Sljedeći zvuk koji je začuo bila je vika rudara. Samo nekoliko sati nakon toga, rudari su se suočili sa sudbinskim izborom. Postojao je izlaz, kroz ventilacijski otvor. No, nakon što su otkrili da su ljestve koje vode do njega prekratke znali su da mogu samo čekati. Dva dana kasnije, kamena gromada dokotrljala se u otvor i zauvijek ga zapečatila. Ovdje priča prestaje. Pridržavajući se pakta oko kojeg su se dogovorili u nadi da će ostvariti prava na knjigu ili film, kao i izgraditi sudski slučaj protiv vlasnika rudnika, rudari su odbili detaljno ispričati što se događalo u sljedeća dva tjedna. Priča se ponovno nastavlja 17. dana, kad su spasioci probili “krov” njihovog vrućeg i vlažnog skloništa.Nakon toga, pričaju muškarci, bilo je i svijetlih trenutaka. Jednog je dana Mario Sepúlveda, jedan od ekstrovertnijih iz skupine, na glavu stavio improviziranu plavu vlasulju i oponašao filantropa i milijunaša Leonarda Farkasa kako nudi rudarima posao, priča Reygadas. (Farkas je doista svakom zatočenom rudaru donirao oko 10.000 dolara.)

Priče ovih muškaraca otkrivaju i emocionalne blokade koje su samima sebi nametnuli. Bilo koji od njih koji bi prešao neku granicu morao je stati ispred svih ostalih i tražiti oprost, napomenuo je Ojeda. Psiholozi koji su putem telefonske i video veze s površine razgovarali s tim muškarcima bili su toliko zabrinuti za njih da su im niz otvor počeli slati gotovo sve što su članovi obitelji poslali. Odabrali su filmove koje su gledali na komadu platna obješenom na zid spilje, a koje su projicirali putem projektora veličine pametnog telefona.Konačno, psiholozi nisu mogli pripremiti ljude za sve. Nisu ih mogli pripremiti za šok izlaska iz izolacije čahuraste kapsule za spašavanje pred oči svjetske javnosti i medija. Nisu ih mogli pripremiti za šok rastanka od “los 33”, kako su nazvali svoju skupinu, i vraćanja u pravi život. Jedina stvar za koju su bili spremni jest pomama za njihovom pričom. Iz prve ruke su naučili tu lekciju, od grupe Urugvajaca koji su 1972. preživjeli zrakoplovnu nesreću u Andama, uprizorenu u filmu “Preživjeli” iz 1993. Posjetili su ih i čavrljali s njima putem modificiranog telefona, govori Reygadas. Rekao je kako su im savjetovali da “ne odaju previše” kao što su to oni uradili.Od spašavanja, nekoliko muškaraca pokazalo je znakove emocionalne nestabilnosti i počeli su prekomjerno piti. Tijekom večere u njihovu čast održane 18. listopada, Edison Pena, rudar koji je održavao stanje mentalne stabilnosti tako što je gotovo svakoga dana u zatočenju pretrčao nekoliko milja, slomio se prilikom obraćanja novinarima. “Hvala vam što ste vjerovali da smo živi”, Pena je rekao polako dok mu je glas pucao. Sljedećeg dana je hospitaliziran, a nedugo zatim je pušten iz bolnice.

Alexei Barrionuevo i Simon Romero; Aaron Nelsen and Pascale Bonnefoy doprinijeli izvještaju