Na samom rubu najveće indijske sirotinjske četvrti, u ruševnoj četverokatnici Shaikha Mobina, cvjetaju četiri poduzeća. U prizemlju stolari izrađuju pokućstvo. Na prvom katu muškarci šivaju traperice. Na katu iznad radnici su zgrbljeni iznad šivaćih strojeva i izrađuju košulje. Na zadnjem katu još veći broj radnika šiva muška odjela i odjeću za vjenčanja.Dharavi je jedna od najzloglasnijih sirotinjskih četvrti na svijetu. Tu ćete naći elemente iz priča Dickensa, ali i Horatija Algera te Uptona Sinclaira. Ukorijenjeno je to mjesto u indijskoj imaginaciji, opisano u brojnim knjigama i filmovima iz Bollywooda, kao i u Oscarom nagrađenom hitu “Milijunaš s ulice”.

Indijska bijeda
Istodobno je to živahna košnica radionica čiji se godišnji gospodarski utržak procjenjuje na između 600 milijuna i jedne milijarde dolara. “Ovo je paralelno gospodarstvo”, objašnjava Mobin. “U većini razvijenih zemalja, postoji samo jedna ekonomija. Ali u Indiji imamo dvije.” Stručnjaci procjenjuju da je neslužbeni sektor (stotine milijuna trgovaca, farmera, građevinaraca, taksista, uličnih prodavača, krojača, majstora, posrednika, ljudi s crnog tržišta) zaslužan za veći dio indijskog godišnjeg gospodarskog rasta i čak 90 posto svih zaposlenja. Poslovna škola Harvarda provela je studiju Dharavija, a urbanisti od Europe do Japana secirali su njegovu strukturu.“Za nekoga tko nije vidio Dharavi, on je sirotinjska četvrt, golema sirotinjska četvrt”, kaže Gautam Chattejee, ministar stanovanja u državi Maharashtra. “Ali ja na Dharavi gledam kao grad unutar grada, neslužbeni grad.” Svaki sloj Dharavija, kad ispliva na površinu, otkriva nešto složenije, nešto organsko, nešto što pojam sirotinjske četvrti kao skladišta za siromašne jednostavno ne pokriva.

“Njihov prioritet je zarada”
Šetnja Dharavijem, u kojemu živi i radi preko milijun ljudi, putovanje je kroz vlažan i smrdljiv labirint nevjerojatno uskih prolaza. Zbog gužve je iznimno bučno. Štandovi s voćem uz cestu i koze lutalice prepune su muha i komaraca. Na jednu pipu s vodom ide deset obitelji, s tim da voda cijevima teče samo tri sata dnevno. Zahodi su zajednički, uz naplatu od tri centa po uporabi. Kanalizacija se odvodi uskim, otvorenim kanalima. Spori su to potoci zelenkaste vode i otpada. Dijareja i malarija su svakodnevna pojava. Iz zraka prijeti i tifus, koji se širi kašljem ili slinom.“Ljudima koji dolaze u Dharavi ili neku drugu sirotinjsku četvrt zdravlje nije prioritet”, kaže Pallavi Shelke, liječnik u Dharaviju. “Njihov prioritet je zarada.” Upravo to najviše iznenađuje kad pomislite na bijedu Dharavija: ljudi ovamo dolaze svojevoljno. Već desetljećima. Iako ponekad dođe do manjih sukoba između pojedinaca, u policiji tvrde da je stopa zločina zapravo prilično niska, čak niža nego u bogatijim i rjeđe naseljenim dijelovima grada. Netko izvana može se slobodno, bez ikakvog straha prošetati ovdašnjim ulicama. Stanovnici ovdje ne razgovaraju o bijedi. Pričaju o tome kako će napredovati.

Ambiciozni seljak
Dharavi ima kvalificiranu radnu snagu, ali i niske troškove kako za radionice, tako i za radnike te neslužbene mreže opskrbljivača, posrednika i radionica. Mohammed Asif tipični je predstavnik poduzetničkoj sloja u Dharaviju. Trideset i pet mu je godina, a u Dharavi je stigao još 1988., otišavši iz svog sela u Biharu nakon što je od jedne druge obitelji čuo za Dharavi. Kad mu je bilo samo dvanaest godina uskočio je na vlak za Mumbai.“Netko iz mog sela živio je ovdje”, prisjeća se. “Mi smo bili siromašni, nismo imali ništa.” Počeo je kao pripravnik u kožariji, da bi u konačnici otvorio vlastitu radnju. Da se Dharavi nalazi u sklopu organiziranog gospodarstva, ne bi mogao ni sanjati o zajmu ili prostoru za radionicu, ali ovako unajmljuje radni prostor od vlasnika trgovine s kožnom galanterijom, koji je nedavno od njega naručio 2700 aktovki, darova izrađenih po narudžbi za veliku banku koja će ih poklanjati povodom hinduskog blagdana Diwali. Asif ima 22 radnika, koji prekriženih nogu sjede pored hrpa mekane, crne kože, tvoreći nešto nalik pokretnoj traci. No ovaj pogon je također stambeni prostor. Naime, radnici spavaju gore, na tavanu. Aktovke moraju isporučiti za dva tjedna. “Naporno rade”, kaže Asif. “Rade od osam sati ujutro do jedanaest sati navečer. Što više rade, više zarađuju, pa obiteljima mogu poslati više novca. Ovamo dolaze zaraditi.” Gotovo svi Asifovi radnici također su iz Bihara.Mohammad Wazair zarađuje oko šest tisuća rupija mjesečno, što je oko 120 dolara. Svakog mjeseca polovicu tog novca šalje kući, čime uzdržava suprugu i dvoje djece. Nepismen je, ali sada djeci plaća pohađanje skromne privatne škole u selu. “Kakvog izbora imamo u selu?”, pita se. “Ovdje mogu naučiti neku vještinu i nešto zaraditi. Bar će mi se djeca obrazovati.”Kožarstvo je glavna, ali ne i jedina djelatnost u Dharaviju. Prema studiji koju je 2007. godine financirala Američka agencija za međunarodni razvoj, u Dharaviju ima pet tisuća kožarija, ali i najmanje petsto velikih krojačkih pogona (ubrajaju se u velike ako imaju preko pedeset šivaćih strojeva) te oko tri tisuće malih. Tu su i prerađivači hrane koji proizvode grickalice za ostatak Indije. I svi ostali: tiskari, tkalci i golema djelatnost recikliranja plastike.

Vrijedno zemljište
Mumbai je rastao istovremeno s Dharavijem, pa je tako nekoć ova sirotinjska četvrt bila na periferiji, a danas je ožiljak usred poluotočnog grada kojemu nedostaje zemljišta. Privatni građevinari i investitori ne vide sirotinjsku četvrt, već zemljište vrijedno stotine milijuna dolara na kojemu bi se mogla izgraditi zračna luka okružena željezničkim postajama i poslovnom zonom.“Pričaju o prenamjeni Dharavija”, kaže Mohammad Khurshid Sheikh, vlasnik kožarije. “Ali ako to doista učine, cijeli lanac će se prekinuti. Ova poduzeća posluju jer Dharavi privlači radnu snagu. Ljudi ovdje rade i žive u radionicama. Ako se nešto počne graditi, poslovni prostori više neće biti jeftini i radnici će prestati dolaziti.” Arhitekt i urbanist Matias Echanove tvrdi da Dharavi ne bismo trebali odbacivati kao sirotinjsku četvrt, s obzirom da on djeluje kao samodostatni stambeni i poslovni grad. Prema njegovom mišljenju, rušenje Dharavija ili ulaganje u njega samo bi poguralo stanovnike u druge sirotinjske četvrti.“Oni će sami izgraditi vlastite sirotinjske četvrti”, smatra on. “Nitko ne tvrdi da je Dharavi raj na zemlji. Ali moramo shvatiti njegovu dinamiku kako vlada ne bi uništila to što ondje postoji kad se jednom odluči intervenirati.”

Jim Yardley; Hari Kumar pridonio izvještaju